|
Aref Sadikov mirno je sjedio u hladovini na terasi kafića na šetnici pored Kaspijskog jezera u Bakuu pokazujući niz šavova na svojim hlačama, koje je poderao armenski metak dok je bježao iz Hodžalija prije nešto više od tri mjeseca, navodi Hugh Pope.
„Još uvijek nosim istu odjeću, nemam drugu“, rekao je 51-godišnji stolar, započevši svoju priču o katastrofi u Hodžaliju. „Ranjen sam na pet mjesta i sretan sam što sam uopće živ”.
G. Sadikov i njegova supruga nisu imali ni hrane ni struje više od mjesec dana te su bili odsječeni od letova helikoptera 12 dana. Osjećali su da se armenska omča steže oko 2.000 do 3.000 ljudi koji su ostali u tom zabačenom azerbajdžanskom gradu na samom rubu Karabaha.
„Oko 23 sata počelo je bombardiranje kakvo nikada prije nismo doživjeli, osam ili devet vrsta oružja, artiljerija, teški puškomitraljezi, sve moguće”, rekao je g. Sadikov.
Ubrzo su susjedi pohrlili niz ulicu iz smjera napada. Neki su se okupili u skloništima, a drugi su počeli bježati iz grada, niz brdo, kroz potok i kroz snijeg u šumu s druge strane.
Kako bi pobjegli, mještani su morali stići do azerbajdžanskog grada Agdama udaljenog oko 24 kilometra. Mislili su da će uspjeti, sve dok u zoru nisu stigli do uskog grla između dva azerbajdžanska sela Nahečivanli i Saderak.
„Nitko iz moje skupine do tada nije bio ozlijeđen... Tada su nas uočili ljudi u automobilu na cesti, a armenske predstraže počele su pucati”, rekao je g. Sadikov. G. Sadikov je izjavio da je samo 10 ljudi iz njegove skupine od ukupno 80 ljudi uspjelo izvući živu glavu, uključujući njegovu suprugu i sina, koji je bio pripadnik paravojne postrojbe. Poginulo je sedam članova njegove najuže obitelji, uključujući i njegovog 67-godišnjeg starijeg brata.
„Imao sam samo vremena sagnuti se i prekriti mu lice njegovom kapom“, rekao je, navlačeći svoj veliki fes preko očiju. „Nismo dobili natrag nijedno tijelo“.
Prve skupine imale su sreću utoliko što su imale prednost zaštitne paljbe. Jedan junak evakuacije, Alif Hadžijef, ubijen je dok je pokušavao promijeniti spremnik za metke prilikom zaštitne paljbe za prelazak treće skupine, rekao je g. Sadikov.
Još jedan junak, Elman Memedov, gradonačelnik Hodžalija, izjavio je da su on i još nekoliko ljudi proveli cijeli dan 26. veljače na brdu obraslom grmljem, okruženi leševima, dok su pokušavali suzbiti napredovanje tri armenska oklopna transportera.
Nakon što su preživjeli stigli u Agdam teturajući posljednja 2 kilometra na tom putu, nije bilo mnogo utjehe u gradu iz kojeg će većina stanovništva uskoro pobjeći.
„Veliki armenski raketni napad dogodio se noć nakon što smo stigli u grad. Neki ljudi su samo nastavili bježati“, rekao je g. Sadikov. „Morao sam otići u bolnicu na liječenje. Bio sam u lošem stanju. Čak su mi našli i metak u čarapi”.
|
Žrtve masakra: Azerbajdžanka oplakuje svog sina ubijenog u masakru u Hodžaliju u veljači (lijevo). Medicinske sestre daju sve od sebe u oskudnim uvjetima (u sredini) kako bi spasile ranjenika u improviziranoj operacijskoj dvorani postavljenoj u vagonu vlaka. Ožalošćena obitelj u gradu Agdamu (desno) plače nad lijesom još jedne žrtve masakra. Računanje konačnog broja mrtvih bilo je komplicirano jer muslimani pokapaju svoje mrtve u roku od 24 sata od trenutka smrti.
The Independent (London), 12. lipnja 1992. „BOLNA POTRAGA“
Jezivi razmjeri ubijanja Azerbajdžanaca od strane Armenaca u veljači u gradu Hodžali napokon se otkrivaju u Azerbajdžanu - oko 600 mrtvih muškaraca, žena i djece.
Državni tužitelj Ajdin Rasulov, glavni istražitelj u sklopu tima od 15 ljudi koji istražuje ono što Azerbajdžan naziva „masakrom u Hodžaliju“, izjavio je da broj do kojeg je došao, 600 mrtvih, predstavlja najmanji broj u odnosu na preliminarne nalaze. Sličnu procjenu dao je i Elman Memedov, gradonačelnik Hodžalija. Još veći je broj objavljen u novinama iz Bakua, Ordu, u svibnju - 479 mrtvih osoba poimence, te više od 200 neidentificiranih tijela. Leila Junusova, nova glasnogovornica azerbajdžanskog Ministarstva obrane, navodi taj broj od gotovo 700 mrtvih kao službenu brojku.
Francois Zen Ruffinen, voditelj izaslanstva Međunarodnog crvenog križa u Bakuu, izjavio je da je imam obližnjeg grada Agdama izvijestio o broju od 580 tijela ubijenih osoba koja su u njegovu džamiju dovezena iz Hodžalija, od kojih su većina bila civili. „Nismo brojali tijela. Brojka se, doduše, čini razumnom. To nije plod mašte”, rekao je g. Zen Ruffinen. „Imamo određenu predodžbu budući da smo dijelili vreće za tijela i proizvode za pranje leševa”.
G. Rasulov nastoji dati procjenu broja mrtvih u masakru koja bi bila nepristrana i koja ne bi bila pod utjecajem emocija. „Nemojte se uzbuđivati. Trebat će još nekoliko mjeseci da dođemo do konačnog broja”, rekao je 43-godišnji odvjetnik u svom malom uredu.
G. Rasulov zna ponešto o ovakvim temama. Trebale su mu dvije godine da dođe do konačnog zaključka da je 131 osoba ubijena, a 714 ljudi ranjeno kada su sovjetske oružane snage i tenkovi slomili nacionalistički ustanak u Bakuu u siječnju 1990. godine.
Službeno, do sada je potvrđena smrt 184 osobe, a to je broj ljudi za koje je uopće postojala mogućnost pregleda mrtvozornika u republičkom zavodu za sudsku medicinu. „To je samo mali postotak mrtvih”, rekao je Rafiq Joussifov, glavni forenzičar u republici. „Radi se o jedinim tijelima koja smo uopće mogli pregledati. Sjetite se kaosa i činjenice da smo muslimani te da moramo oprati i pokopati svoje mrtve u roku od 24 sata”.
Od te 184 osobe, 51 je žena, a 13 su djeca mlađa od 14 godina.
Hicima iz vatrenog oružja ubijena je 151 osoba, šrapneli su ubili 20 osoba, a 10 je osoba ubijeno sjekirama ili tupim predmetima. Izloženost vremenskim uvjetima u gorskim predjelima prekrivenim snijegom ubila je tri osobe. Trideset troje ljudi pokazivalo je znakove namjernog sakaćenja, uključujući odrezane uši, nosove, grudi ili penise i iskopane oči, prema izvješću profesora Joussifova. Ta 184 tijela koja su pregledana predstavljaju manje od trećine ljudi za koje se vjeruje da su ubijeni, rekao je g. Rasulov.
„Bilo je previše tijela ubijenih osoba, kao i ranjenika na tlu da bi ih se točno izbrojalo: 470-500 u Hodžaliju, 650-700 ljudi uz potok i cestu, i 85-100 tijela oko sela Nahečivanli”, navodi se u izjavi g. Manafova koju je supotpisao pilot helikoptera.
“Ljudi su nam mahali i molili pomoć. Vidjeli smo troje mrtve djece i jednog živog dvogodišnjaka uz mrtvu ženu. Dijete ju je vuklo za ruku, pokušavajući natjerati majku da ustane. Pokušali smo sletjeti, ali su Armenci otvorili baražnu vatru na naš helikopter te smo se morali okrenuti“.
Nije bilo usklađivanja popisa i brojki u optjecaju zbog političkih nemira u posljednjih nekoliko mjeseci i činjenice da nitko ne zna tko je točno bio u Hodžaliju u to vrijeme - mnogi su stanovnici raseljeni iz drugih sela koja su zauzele armenske snage.
|
|
