Poštovani g. Arzumanjan,

U svojstvu izvršne direktorice organizacije Human Rights Watch/Helsinki (prijašnji naziv Helsinki Watch), ovom prilikom želim dati odgovor na priopćenje Ministarstva vanjskih poslova od 3. ožujka u vezi s pokoljem azerbajdžanskih civila koji se dogodio 1992. u gradu Hodžali, u Nagorno-Karabahu. Ministarstvo u priopćenju tvrdi da je Narodni front Azerbajdžana odgovoran za smrt civila, pri čemu se u prilog tome poziva na intervju s bivšim predsjednikom Ajazom Mutalibovom te, u što je stvarno teško povjerovati, na izvješće naše organizacije iz 1992. godine. U Izvješću, čiji je naslov Bloodshed in the Caucasus: Escalation of the Armed Conflict in Nagorno karabakh (Krvoproliće na Kavkazu: Eskalacija oružanog sukoba u Nagorno-Karabahu), dokumentira se kršenje humanitarnog prava u sukobu za koje su odgovorne i azerbajdžanske i armenske snage u Karabahu. Ni naš javni stav i opis događaja, ni pojedinačni intervjui s azerbajdžanskim izbjeglicama iz Hodžalija i drugih sela u Nagorno-Karabahu koji su objavljeni u izvješću nikako ne mogu poslužiti kao dokaz u prilog teze da su azerbajdžanske snage namjerno spriječile evakuaciju civila ili da su pucale na vlastite građane. Duboko smo potreseni što je Ministarstvo, svjesno ili nesvjesno, povezalo naše izvješće sa stavovima koje odbacujemo i koje naše izvješće nipošto ne odražava.
U priopćenju Ministarstva se navodi: „… paravojne postrojbe Narodnog fronta Azerbajdžana aktivno su opstruirale te su one zapravo spriječile egzodus lokalnog stanovništva kroz planinske prijevoje koje su karabaški Armenci ostavili otvorenima izričito kako bi se olakšao bijeg civilnog stanovništva. U vezi s tim, u izvješću nevladine organizacije Helsinki Watch iz rujna 1992. navodi se iskaz Azerbajdžanke koja tvrdi da su Armenci obavijestili azerbajdžansko civilno stanovništvo da napusti grad s podignutim bijelim zastavama, te da su zapravo azerbajdžanske paravojne postrojbe pucale na ljude koji su pokušali pobjeći.”
U našem se izvješću doista izlaže činjenica da su mnogi stanovnici Hodžalija možda bili unaprijed upozoreni na predstojeću vojnu operaciju budući da su armenske snage dale ultimatum Alifu Gadžijevu, tadašnjem zapovjedniku paravojnih postrojbi u Hodžaliju, koji je na to upozorio civilno stanovništvo. Naše istraživanje te istraživanje Centra za ljudska prava Memorijal otkrili su da su paravojne postrojbe koje su se povlačile pobjegle iz Hodžalija zajedno s nekim od velikih skupina civila koji su bježali iz grada. U našem se izvješću navodi da se azerbajdžanske paravojne postrojbe mogu smatrati borcima budući da su bile naoružane te da su nosile uniforme, kao i da su iz tog razloga ugrožavale civile koji su bježali, čak i ako im je namjera bila zaštititi ih.
Međutim, izravnu odgovornost za smrt civila pripisujemo armenskim snagama Karabaha. Ni naše izvješće, ni izvješće Memorijala ne uključuje nikakve dokaze koji bi poduprli argument da su azerbajdžanske snage opstruirale bijeg azerbajdžanskih civila ili pucale na njih. Radi jasnoće, ovdje ću citirati naše izvješće iz 1992. (stranica 24.):
„... Dakle, strana koja je raspršila borce među civilima koji bježe dovodi te civile u opasnost i krši svoju obvezu zaštite vlastitih civila... Strana koja napada, tj. armenske snage Karabaha, i dalje ima obvezu poduzeti mjere predostrožnosti kako bi se civilne žrtve izbjegle ili kako bi se broj civilnih žrtava smanjio. Ta strana posebice mora obustaviti napad ako postane očito da se može očekivati da će napad dovesti do civilnih žrtava čiji je broj pretjeran 

u odnosu na predviđenu konkretnu i izravnu vojnu prednost.”
“Okolnosti ovog napada na ljude koji bježe iz Hodžalija pokazuju da su armenske snage [Karabaha] i postrojbe 366. pukovnije ZND-a namjerno zanemarile ovu zabranu napada temeljenu na običajnom pravu. Dužnosnici i borci Nagorno-Karabaha očito su očekivali da će stanovnici Hodžalija pobjeći jer su tvrdili da su obavijestili grad da će koridor koji će im omogućiti siguran prolaz biti otvoren... U ovim okolnostima, ubijanje boraca u bijegu nije moglo opravdati predvidivo velik broj civilnih žrtava.”
Dopustite mi da razjasnim još jedan aspekt našeg izvješća iz 1992., onaj u vezi s pogromom u Sumgaitu 1988. godine. U našem se izvješću navodi: “Najbrutalniji od ovih događaja bio je pogrom Armenaca u Sumgaitu, u Azerbajdžanu, u kojem su ubijena trideset dva Armenca te su stotine Armenaca ranjene, čime su se pojačali strahovi etničkih Armenaca koji su živjeli u drugim dijelovima Azerbajdžana”, što se razlikuje od citata u priopćenju Ministarstva. Naveli smo i procjenu prema kojoj je 300.000-350.000 etničkih Armenaca pobjeglo iz Azerbajdžana, a ne 600.000, što je naizgled bio broj u priopćenju Ministarstva koji se pripisuje našem izvješću.
Pozdravljamo korištenje naših izvješća od strane vlada i međuvladinih organizacija te se iskreno nadamo da neće doći do daljnjih pogrešnih tumačenja u vezi sa sadržajem našeg izvješća iz 1992. godine.

Hvala Vam na pažnji.

S poštovanjem,
Holly Cartner,
izvršna direktorica organizacija Human Rights Watch/Helsinki

Kopija: G. Hasan Hasanov, ministar vanjskih poslova Republike Azerbajdžan, g. Rouben Šugarjan, veleposlanik Republike Armenije u Sjedinjenim Državama, g. Hafiz Pašajev, veleposlanik Republike Azerbajdžan u Sjedinjenim Američkim Državama, veleposlanik Peter Tomsen, veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Armeniji, veleposlanik Richard Kauzlarich, veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Azerbajdžanu.