U noći s 25. na 26. veljače 1992., nakon zauzimanja Hodžalija, morao sam napustiti grad sa suprugom Saidom, šestogodišnjim sinom Siradžom, ocem Šahmalijem, bratićem Saadatom i ostalom rodbinom. Naoružani su nas Armenci opkolili i zarobili kod sela Pirdžamal 27. veljače 1992., oko 10:00-11:00 sati. Stavili su nam vreće preko glave i odvezli nas nekamo automobilom. Kad su nam skinuli vreće s glave, shvatili smo da smo u štali gdje se drže goveda, magarci i ovce. Tamo sam vidio oko 200-300 stanovnika Hodžalija, među njima i žene i starije osobe, kao i mog sina, svekra Džamila, brata Faiqa i ostale. Zatim su doveli mog brata Namiqa. Armenci su uzimali ljudima novac, zlato, nakit i druge vrijedne stvari, stavili ih u veliki lonac i govorili da će time kupiti oružje i ubijati Azerbajdžance.
Tog dana, oko 16 sati, u štalu je ušlo dvadesetak bradatih muškaraca u civilnim i vojnim uniformama, noseći komade armaturnog čelika, drveta i puške. Podijelili su nas u nekoliko skupina i počeli okrutno tući po glavama, leđima i nogama. Gurali su ljude jedne preko drugih. Nekim su ljudima slomili rebra i zube, a druge su istukli tako da su imali ozljede na glavama. Čak su i kliještima čupali zlatne zube. Udarili su me s cijevi puške u nos i razbili ga. Onesvijestio sam se od bolova. Nakon što sam došao k sebi, neko sam vrijeme bio slijep. Nakon što su nas okrutno pretukli i prijetili oružjem, tjerali su nas da satima stojimo na jednoj nozi i jedemo zemlju i stočnu balegu.
Doveli su nas u policijsku postaju u Askeranu 1. ožujka 1992., gdje nas je dočekao policajac Karo, koji je tamo radio kao načelnik Odjela za protupožarnu zaštitu. Karo mi je rekao da ću umrijeti. Okupili su nas u privremenoj ćeliji, gdje su nas pretresli. Karo je naredio meni, Isi i Elhanu da ostanemo u ćeliji, a ostale je poslao van. Kad je moj sin počeo plakati jer je htio ostati sa mnom, okrutno ga je pretukao. Udario me s cijevi pištolja tako jako da sam pao na pod, a onda je naredio da me 10-12 bradatih Armenaca pretuku palicom. Onesvijestio sam se od udaraca. Kad sam došao k sebi, Elan mi je rekao da su me više od 50 puta udarili palicom, čak i dok sam bio u nesvijesti. Pustili su nas rano ujutro 2. ožujka 1992.
Nakon povratka iz zarobljeništva, čuo sam se sa stanovnicima Hodžalija - Valehom, ujakom Mammadom, Džamilom, Džananom (sada je pokojni), Ilgarom, Ilhamom (sada je pokojni), Durdanom (radila je kao telefonistica u pošti u Hodžaliju) i njezinim bratom Elšadom, koji su uzeti za taoce u policijskoj postaji u Askeranu. Rekli su mi što se dogodilo Faiqu. Prema onome što su mi rekli, Karo je pitao mog brata Faiqa gdje je studirao. Na njegov odgovor, „u Gandži“, Karo mu je naredio da koristi „Kirovabad“ kao naziv tog grada, ali Faiq je ponovio „Gandža“. Zatim je pitao Faiqa: „Kome pripada Karabah?“, a Faiq je odgovorio: „Karabah pripada nama“. Nakon toga je Karo u dvorištu policijske postaje iz pištolja pucao Faiqu u prsa i vrat i tako ga ubio.
Sada sam invalid druge kategorije zbog ozljeda koje sam pretrpio u zarobljeništvu.