Armensko-azerbajdžanski sukob najduži je sukob koji još uvijek traje na postsovjetskom području. Temeljni uzroci sukoba tiču se višestoljetnih povijesnih teritorijalnih pretenzija Armenije u odnosu na Azerbajdžan. Početkom 1988. godine, došlo je do eskalacije te su Armenci započeli agresorske akcije protiv Azerbajdžana kako bi proveli dugogodišnji plan jednostranog odcjepljenja Nagorno-Karabaha od Azerbajdžana i aneksije tog područja od strane Armenije. Oružani sukobi i armenski napadi na Azerbajdžan postali su intenzivniji krajem 1991. i početkom 1992. Meta jedne od tih operacija postao je Hodžali, grad u regiji Nagorno-Karabah s ukupnom površinom od 940 kilometara kvadratnih, u kojem je prije sukoba živjelo 7.000 stanovnika, uglavnom Azerbajdžanaca.

Od listopada 1991. grad je bio u potpunom okruženju armenskih snaga. Kopneni je promet prekinut 30. listopada, a helikopteri su tako postali jedino moguće prijevozno sredstvo. Kada je iznad grada Šuša srušen civilni helikopter, pri čemu je poginulo 40 ljudi, prekinut je i promet helikopterima. Grad nije imao opskrbu električnom energijom od siječnja 1992. Hodžali se i dalje održavao na životu zahvaljujući hrabrosti naroda i junaštvu njegovih branitelja.

Za Armeniju je svrha okupacije Hodžalija bila stjecanje strateške prednosti i osiguranje povoljnih uvjeta za zauzimanje drugih gradova u regiji Nagorno-Karabah. Misao vodilja u pozadini armenske brutalnosti bila je slomiti duh Azerbajdžanaca kako bi stekli psihološku prednost u kasnijim vojnim operacijama. Cilj im je također bio izbrisati Hodžali s lica zemlje budući da su tragovi povijesti u Hodžaliju i okolnim područjima predstavljali povijesne dokaze koji pobijaju armenske teritorijalne pretenzije.

Tijekom noći s 25. na 26. veljače 1992., nakon masovnog bombardiranja teškom artiljerijom, armenske oružane snage i paravojne postrojbe, uz potporu 366. motorizirane pješadijske pukovnije bivšeg SSSR-a, krenule su u osvajanje grada.

Nakon što je napad započeo, oko 2.500 stanovnika koji su ostali u gradu pokušalo je pobjeći u nadi da će doći do najbližeg područja pod kontrolom Azerbajdžana. Međutim, ta je nada bila uzaludna. Ljudi koji su bježali upali su u zasjedu te su ih Armenci ubili sa svojih vojnih položaja ili su ih zarobili u blizini sela Nahečivanli i Pirdžamal. Drugi su ljudi, uglavnom žene i djeca, preminuli od iznimne hladnoće tijekom svog lutanja planinama. Samo je nekolicina uspjela doći do grada Agdam koji je bio pod kontrolom Azerbajdžana.

Dva helikoptera u kojima je putovala skupina novinara uspjela su doći do mjesta na kojem je počinjen masakr 28. veljače. Stravičan prizor šokirao je sve - polje je bilo potpuno prekriveno tijelima mrtvih. Zadatak posade helikoptera bio je sletjeti u planinama i pokupiti tijela s poprišta masovnih ubojstava. Unatoč pratnji drugog helikoptera, uspjeli su pokupiti samo četiri tijela zbog intenzivne paljbe Armenaca. Skupina stranih i domaćih novinara stigla je na to mjesto 1. ožujka, a prizor kojem su svjedočili bio je još strašniji. Tijela su bila unakažena i skalpirana.

Prema iskazu novinara Čingiza Mustafajeva, koji je bio jedan od onih koji su posjetili to područje, među mrtvima su bili „deseci djece od 2 do 15 godina starosti, žena i starijih osoba, u većini slučajeva ubijenih iz neposredne blizine hicem u glavu. Položaj tijela ukazivao je na to da su ljudi ubijeni hladnokrvno i proračunato jer nije bilo znakova otpora ili pokušaja bijega. Neki su odvedeni na stranu te su strijeljani pojedinačno; u mnogim su slučajevima pogubljene čitave obitelji. Na nekim je tijelima bilo nekoliko rana, od kojih je jedna uvijek bila na glavi, što upućuje na to da su ranjenici bili dokrajčeni. Neka su djeca pronađena bez ušiju, koje su odrezane; koža je odrezana s lijeve strane lica jedne starije žene, a muškarci su skalpirani. Bilo je očito da su s nekih tijela pokradene sve vrijedne stvari”.

Bez sumnje, ono što se dogodilo u Hodžaliju bio je najgori masakr u ovom sukobu. Napad i zauzimanje grada odnijeli su živote 613 ljudi, među kojima je bilo 106 žena, 63 djece i 70 starijih osoba. Za taoce je uzeto 1275 osoba, a sudbina 150 osoba i dalje je neizvjesna. Grad je sravnjen sa zemljom. Tijekom te tragične noći ranjeno je 487 stanovnika Hodžalija, uključujući 76 djece; potpuno je istrijebljeno osam obitelji; 130 djece izgubilo je jednog roditelja, a 25 djece izgubilo je oba roditelja. Od svih je stradalih 56 osoba ubijeno s osobitom okrutnošću: živi su spaljeni, glave su im odrubljene ili su im oči iskopane, a trudne žene su ubijene tako da su bajunetama ubodene u trbuh.

Hodžali je nečuven slučaj iz nekoliko razloga. Kao prvo, radi se o potpuno civilnom naselju u kojem nije bilo ozbiljne vojne opreme i obrambenih položaja. Napad teškim naoružanjem nikako nije bio vojno opravdan jer se time nije ostvarila nikakva vojna prednost. Stoga ovaj čin očigledno predstavlja nepotrebnu i prekomjernu uporabu sile. Kao drugo, napad se odvijao na početku međudržavne faze vojnih sukoba, tako da je nedvojbeno da je Armenija namjeravala zastrašiti azerbajdžanske civile kako bi stekla psihološku prednost za provedbu svoje agresije u kasnijim razdobljima. Stupanj brutalnosti bez presedana, uključujući ubijanje iz neposredne blizine i s posebnom okrutnošću, te naknadno skrnavljenje tijela od strane armenskih osvajača, može dovesti samo do tog zaključka.

Još jedan važan aspekt povezan je s armenskom tvrdnjom o postojećem „koridoru“. Armenija tvrdi da je navodno ostavila otvoren „humanitarni koridor“ za izlazak iz grada stanovništva koje nije sudjelovalo u borbama. Moglo bi se postaviti razumno pitanje: zašto je Armenija ostavila ovaj izlaz otvorenim za bijeg ljudi ako je cilj bio izbrisati cijeli grad s lica zemlje? Odgovor je jednostavan: Armenija ga nije ostavila otvorenim iz humanitarnih razloga, kako tvrdi – ili nije mogla blokirati zadnji izlaz ili ga je namjerno ostavila otvorenim da bi nakon toga mogla tvrditi da je civilno stanovništvo navodno moglo birati što će učiniti te da namjera nije bila ubijati civile.

Tvrdnja o koridoru nejasna je i lako se može opovrgnuti kada se uzmu u obzir dobro utvrđeni dokazi, uključujući svjedočanstva očevidaca, kao i međunarodna izvješća, pa čak i priznanja samih armenskih dužnosnika. Ti dokazi pokazuju da su ljudi bježali bez da su to prethodno planirali, kao i da su bježali iz grada u panici te bez ikakvih smjernica i provjerenih informacija. Da je takav „koridor“ postojao, ljudi bi toga bili svjesni. Nadalje, ako je namjera bila osigurati humanitarni izlaz iz grada, onda bi Armenija trebala objasniti zbog čega su njezini borci postavili zasjedu i ubili ljude koji su bježali duž rute, baš u tom „koridoru“, ubrzo nakon što su krenuli u grad Agdam koji je bio pod kontrolom Azerbajdžana.

Iako se radi o najkrvavijem i najvećem masakru tijekom ovog sukoba, genocid u Hodžaliju nije izoliran slučaj. Masovni pokolji u drugim azerbajdžanskim naseljima koje je Armenija počinila neposredno prije ovog masakra, uključujući one u selima Džamili, Mešali, Kerkidžahan, Malibejli i Guščuular, zapravo bi se trebali smatrati operacijama osmišljenim da stvore uvjete za opsadu Hodžalija.

Osim Hodžalija, Armenija je okupirala i druge azerbajdžanske teritorije u regiji Nagorno-Karabah i sedam susjednih rajona. Provodila je etničko čišćenje u okupiranim područjima, protjeravši oko milijun Azerbajdžanaca iz njihovog zavičaja, te je odgovorna za druge ozbiljne međunarodne zločine. Naposljetku, uspostavila je podređenu, etnički homogenu političku tvorevinu na okupiranom azerbajdžanskom teritoriju. 

GENOCID U HODŽALIJU

U veljači 1992. nad azerbajdžanskim stanovništvom u gradu Hodžali počinjen je genocid bez presedana. Istrebljenje i zarobljavanje tisuća Azerbajdžanaca činovi su u ovoj krvavoj tragediji koja je postala poznata kao genocid u Hodžaliju u kojem je grad sravnjen sa zemljom. Tijekom noći s 25. na 26. veljače 1992. armenske oružane snage, uz pomoć 366. motorizirane pješadijske pukovnije bivšeg SSSR-a, zauzele su Hodžali. Stanovnici Hodžalija koji su ostali u gradu prije te tragične noći (oko 2.500 ljudi) pokušali su napustiti svoje domove nakon početka napada u nadi da će pronaći put do najbližeg mjesta u kojem žive Azerbajdžanci. Međutim, ti su planovi propali. Agresori su uništili Hodžali te su s posebnom brutalnošću izvršili pokolj nad njegovim stanovništvom koje nije sudjelovalo u borbama.

Brutalno istrebljenje stotina bespomoćnih stanovnika Hodžalija bio je jedan od najgnjusnijih zločina počinjenih tijekom oružanog sukoba u i oko regije Nagorno-Karabah u Republici Azerbajdžan. Armenske oružane snage nisu poštedjele gotovo nikoga od ljudi koji nisu uspjeli pobjeći iz Hodžalija i njegove okolice. Ubijeno je 613 osoba, među kojima je bilo 106 žena, 63 djece i 70 starijih osoba. Za taoce je uzeto 1.275 stanovnika, a sudbina 150 osoba i dalje je nepoznata. Tijekom ove tragedije 487 stanovnika Hodžalija teško je osakaćeno, uključujući 76 maloljetne djece. Šest obitelji potpuno je istrijebljeno, 26 djece izgubilo je oba roditelja, a 130 djece izgubilo je jednog roditelja. Od svih je stradalih 56 osoba ubijeno s osobitom okrutnošću: živi su spaljeni, skalpiranjem, odrubljivanjem glave ili su im oči iskopane, a trudne žene su ubijene tako da su bajunetama ubodene u trbuh.

Namjerni pokolj civila grada Hodžalija 25. i 26. veljače 1992. godine, uključujući djecu, starije osobe i žene, bio je usmjeren na njihovo masovno istrebljenje isključivo zbog toga što su bili Azerbajdžanci. Grad Hodžali odabran je kao poprište i baza za daljnju okupaciju i etničko čišćenje azerbajdžanskih teritorija, s ciljem utjeravanja straha u kosti ljudi i stvaranja panike kao posljedice suočavanja s tim užasnim genocidom.

Masakr u Hodžaliju dogodio se u razdoblju kada je sadašnji predsjednik Armenije Serž Sargsjan služio kao zapovjednik vojske ilegalnog separatističkog režima Nagorno-Karabaha. Sljedeći iskaz Serža Sargsjana, koji je dao britanskom novinaru Thomasu de Waalu, ne ostavlja prostor ni za kakve dvojbe o pitanju počinitelja zločina u Hodžaliju: “Prije Hodžalija, Azerbajdžanci su mislili da se mogu šaliti s nama, mislili su da su Armenci ljudi koji ne mogu dići ruku na civilno stanovništvo. Uspjeli smo razbiti taj mit. I dogodilo se ono što se dogodilo.”

Mnogi su strani novinari koji su predstavljali poznate publikacije, kao što su The Independent, Washington Post, Times, Le Monde i drugi, bili očevicima masakra u Hodžaliju. U većini novina i časopisa diljem svijeta objavljeni su članci o masakru u Hodžaliju.