Le Monde, 14. ožujka 1992.
Strani novinar u Agdamu je među ubijenima vidio žene i troje skalpirane djece s iščupanim noktima. Ovo nije „azerbajdžanska propaganda“, već stvarnost.
International media reports
Newsweek, 16. ožujka 1992. „LICE MASAKRA“
Autor Pascal Privat, u suradnji sa Steveom Le Vineom u Moskvi
Azerbajdžan je prošlog tjedna ponovno bio poprištem strahota: mjesto prepuno izbjeglica koje oplakuju svoje bližnje i desetaka osakaćenih leševa koji su odneseni u improviziranu mrtvačnicu iza džamije. Bili su to obični azerbajdžanski muškarci, žene i djeca iz Hodžalija, malog grada u ratom razorenom Nagorno-Karabahu koji su armenske snage pregazile u noći s 25. na 26. veljače. Mnogi su ubijeni iz neposredne blizine dok su pokušavali pobjeći; nekima su lica unakažena, a drugi su skalpirani.
The Age (Melbourne), 6. ožujka 1992.
Autor Helen Womack, Agdam, Azerbajdžan, četvrtak
Točan broj žrtava još uvijek je nepoznat, ali nema sumnje da je armenska vojska prošlog tjedna masakrirala azerbajdžanske civile u snježnim planinama Nagorno-Karabaha.
Izbjeglice iz grada Hodžali u toj enklavi, koje su se sklonile u azerbajdžanskom pograničnom gradu Agdamu, daju uglavnom dosljedne iskaze o tome kako su Armenci napali njihove domove u noći 25. veljače, progonili ljude koji su pobjegli te ih strijeljali u okolnim šumama. Jučer sam vidjela 75 svježe iskopanih grobova na jednom groblju, uz četiri unakažena leša koja su nam pokazali u džamiji kad smo kasno u utorak stigli u Agdam. Također sam vidjela žene i djecu s prostrijelnim ranama u nizu željezničkih vagona koji se koriste kao improvizirana bolnica.
Oko 6000 stanovnika živjelo je u Hodžaliju, azerbajdžanskom naselju u enklavi pretežno naseljenoj Armencima. Rašid Mamedov, načelnik policije u Agdamu, rekao je da je tek oko 500 ljudi uspjelo pobjeći u njegov grad. „Gdje su ostali?“ Izjavio je da su neki možda zarobljeni ili su pobjegli. Mnoga su tijela još uvijek u planinama jer Azerbajdžanci nisu imali dovoljno helikoptera da ih prevezu. Vjeruje da je više od 1000 ljudi stradalo, neki od hladnoće jer se temperatura spuštale do čak minus 10 stupnjeva. Kada su Azerbajdžanci vidjeli Armence s konvojem oklopnih transportera, shvatili su da je uzaludno nadati se da će se obraniti te su pobjegli u šume. Masakr je započeo u kasnim satima.
G. Nasiru, koji vjeruje da su mu žena i dvoje djece zarobljeni, ponovio je ono što su mnoge druge izbjeglice rekle - da su postrojbe bivše sovjetske vojske pomogle Armencima da napadnu Hodžali. “To nije samo mišljenje, vidio sam to vlastitim očima”.
The Boston Globe, 3. ožujka 1992.
Autor Paul Quinn-Judge, Baku, Azerbajdžan
Azerbajdžan je jučer optužio armenske militante da su masakrirali muškarce, žene i djecu nakon što su ih prošlog tjedna prisilili na bijeg iz grada u Nagorno-Karabahu.
Azerbajdžanski dužnosnici izjavili su da je 1000 Azerbajdžanaca ubijeno u gradu Hodžali i da su armenski borci zatim poklali muškarce, žene i djecu koji su bježali preko snijegom prekrivenih planinskih prijevoja.
Armenski dužnosnici osporili su navedeni broj mrtvih i zanijekali izvješće o masakru.
Novinari na licu mjesta rekli su da je teško utvrditi koliko je točno ljudi ubijeno u okolnim područjima. No, Reutersov fotograf izjavio je da je vidio dva kamiona puna leševa Azerbajdžanaca, a ruski je novinar izvijestio o drugim poprištima na kojima je masakr počinjen u tom području.
Azerbajdžanski dužnosnici i novinari koji su helikopterom nakratko došli u regiju preuzeli su tijela troje mrtve djece koja su ustrijeljena u glavu, izvijestio je Reuters, ali su ih Armenci spriječili u tome da preuzmu druga tijela.
Bilo je sve više znakova da su mnogi civili ubijeni tijekom zauzimanja Hodžalija.
Snimka koju je u nedjelju snimila Azerbajdžanska televizija prikazuje oko 10 tijela, uključujući nekoliko žena i djece, u improviziranoj mrtvačnici u Agdamu. Urednik glavne televizijske postaje u Bakuu izjavio je da je do sada pronađeno i preneseno 180 tijela. Iz helikoptera koji je letio u blizini poprišta navodno su se vidjeli i drugi leševi, a BBC je prenio navod francuskog fotografa koji je izjavio da je izbrojao 31 mrtvu osobu, uključujući žene i djecu, od kojih su neki izgledali kao da su ustrijeljeni u glavu izbliza.
U međuvremenu, gradonačelnik Hodžalija, Elmar Mamedov, izjavio je na konferenciji za novinare u Bakuu da je 1000 ljudi poginulo u napadu, da ih je 200 nestalo, da ih je 300 uzeto za taoce, te da ih je 200 ranjeno. Mamedov je iznio optužbu da su oklopni transporteri 366. pukovnije predvodili napad i oslobodili put armenskim nezakonitim jedinicama.
The Independent (London), 12. lipnja 1992.
Autor Frederique Lengaigne/Reuters
Aref Sadikov mirno je sjedio u hladovini na terasi kafića na šetnici pored Kaspijskog jezera u Bakuu pokazujući niz šavova na svojim hlačama, koje je poderao armenski metak dok je bježao iz Hodžalija prije nešto više od tri mjeseca, navodi Hugh Pope.
„Još uvijek nosim istu odjeću, nemam drugu“, rekao je 51-godišnji stolar, započevši svoju priču o katastrofi u Hodžaliju. „Ranjen sam na pet mjesta i sretan sam što sam uopće živ”.
G. Sadikov i njegova supruga nisu imali ni hrane ni struje više od mjesec dana te su bili odsječeni od letova helikoptera 12 dana. Osjećali su da se armenska omča steže oko 2.000 do 3.000 ljudi koji su ostali u tom zabačenom azerbajdžanskom gradu na samom rubu Karabaha.
„Oko 23 sata počelo je bombardiranje kakvo nikada prije nismo doživjeli, osam ili devet vrsta oružja, artiljerija, teški puškomitraljezi, sve moguće”, rekao je g. Sadikov.
Ubrzo su susjedi pohrlili niz ulicu iz smjera napada. Neki su se okupili u skloništima, a drugi su počeli bježati iz grada, niz brdo, kroz potok i kroz snijeg u šumu s druge strane.
Kako bi pobjegli, mještani su morali stići do azerbajdžanskog grada Agdama udaljenog oko 24 kilometra. Mislili su da će uspjeti, sve dok u zoru nisu stigli do uskog grla između dva azerbajdžanska sela Nahečivanli i Saderak.
„Nitko iz moje skupine do tada nije bio ozlijeđen... Tada su nas uočili ljudi u automobilu na cesti, a armenske predstraže počele su pucati”, rekao je g. Sadikov. G. Sadikov je izjavio da je samo 10 ljudi iz njegove skupine od ukupno 80 ljudi uspjelo izvući živu glavu, uključujući njegovu suprugu i sina, koji je bio pripadnik paravojne postrojbe. Poginulo je sedam članova njegove najuže obitelji, uključujući i njegovog 67-godišnjeg starijeg brata.
„Imao sam samo vremena sagnuti se i prekriti mu lice njegovom kapom“, rekao je, navlačeći svoj veliki fes preko očiju. „Nismo dobili natrag nijedno tijelo“.
Prve skupine imale su sreću utoliko što su imale prednost zaštitne paljbe. Jedan junak evakuacije, Alif Hadžijef, ubijen je dok je pokušavao promijeniti spremnik za metke prilikom zaštitne paljbe za prelazak treće skupine, rekao je g. Sadikov.
Još jedan junak, Elman Memedov, gradonačelnik Hodžalija, izjavio je da su on i još nekoliko ljudi proveli cijeli dan 26. veljače na brdu obraslom grmljem, okruženi leševima, dok su pokušavali suzbiti napredovanje tri armenska oklopna transportera.
Nakon što su preživjeli stigli u Agdam teturajući posljednja 2 kilometra na tom putu, nije bilo mnogo utjehe u gradu iz kojeg će većina stanovništva uskoro pobjeći.
„Veliki armenski raketni napad dogodio se noć nakon što smo stigli u grad. Neki ljudi su samo nastavili bježati“, rekao je g. Sadikov. „Morao sam otići u bolnicu na liječenje. Bio sam u lošem stanju. Čak su mi našli i metak u čarapi”.
Žrtve masakra: Azerbajdžanka oplakuje svog sina ubijenog u masakru u Hodžaliju u veljači (lijevo). Medicinske sestre daju sve od sebe u oskudnim uvjetima (u sredini) kako bi spasile ranjenika u improviziranoj operacijskoj dvorani postavljenoj u vagonu vlaka. Ožalošćena obitelj u gradu Agdamu (desno) plače nad lijesom još jedne žrtve masakra. Računanje konačnog broja mrtvih bilo je komplicirano jer muslimani pokapaju svoje mrtve u roku od 24 sata od trenutka smrti.
The Independent (London), 12. lipnja 1992. „BOLNA POTRAGA“
Jezivi razmjeri ubijanja Azerbajdžanaca od strane Armenaca u veljači u gradu Hodžali napokon se otkrivaju u Azerbajdžanu - oko 600 mrtvih muškaraca, žena i djece.
Državni tužitelj Ajdin Rasulov, glavni istražitelj u sklopu tima od 15 ljudi koji istražuje ono što Azerbajdžan naziva „masakrom u Hodžaliju“, izjavio je da broj do kojeg je došao, 600 mrtvih, predstavlja najmanji broj u odnosu na preliminarne nalaze. Sličnu procjenu dao je i Elman Memedov, gradonačelnik Hodžalija. Još veći je broj objavljen u novinama iz Bakua, Ordu, u svibnju - 479 mrtvih osoba poimence, te više od 200 neidentificiranih tijela. Leila Junusova, nova glasnogovornica azerbajdžanskog Ministarstva obrane, navodi taj broj od gotovo 700 mrtvih kao službenu brojku.
Francois Zen Ruffinen, voditelj izaslanstva Međunarodnog crvenog križa u Bakuu, izjavio je da je imam obližnjeg grada Agdama izvijestio o broju od 580 tijela ubijenih osoba koja su u njegovu džamiju dovezena iz Hodžalija, od kojih su većina bila civili. „Nismo brojali tijela. Brojka se, doduše, čini razumnom. To nije plod mašte”, rekao je g. Zen Ruffinen. „Imamo određenu predodžbu budući da smo dijelili vreće za tijela i proizvode za pranje leševa”.
G. Rasulov nastoji dati procjenu broja mrtvih u masakru koja bi bila nepristrana i koja ne bi bila pod utjecajem emocija. „Nemojte se uzbuđivati. Trebat će još nekoliko mjeseci da dođemo do konačnog broja”, rekao je 43-godišnji odvjetnik u svom malom uredu.
G. Rasulov zna ponešto o ovakvim temama. Trebale su mu dvije godine da dođe do konačnog zaključka da je 131 osoba ubijena, a 714 ljudi ranjeno kada su sovjetske oružane snage i tenkovi slomili nacionalistički ustanak u Bakuu u siječnju 1990. godine.
Službeno, do sada je potvrđena smrt 184 osobe, a to je broj ljudi za koje je uopće postojala mogućnost pregleda mrtvozornika u republičkom zavodu za sudsku medicinu. „To je samo mali postotak mrtvih”, rekao je Rafiq Joussifov, glavni forenzičar u republici. „Radi se o jedinim tijelima koja smo uopće mogli pregledati. Sjetite se kaosa i činjenice da smo muslimani te da moramo oprati i pokopati svoje mrtve u roku od 24 sata”.
Od te 184 osobe, 51 je žena, a 13 su djeca mlađa od 14 godina.
Hicima iz vatrenog oružja ubijena je 151 osoba, šrapneli su ubili 20 osoba, a 10 je osoba ubijeno sjekirama ili tupim predmetima. Izloženost vremenskim uvjetima u gorskim predjelima prekrivenim snijegom ubila je tri osobe. Trideset troje ljudi pokazivalo je znakove namjernog sakaćenja, uključujući odrezane uši, nosove, grudi ili penise i iskopane oči, prema izvješću profesora Joussifova. Ta 184 tijela koja su pregledana predstavljaju manje od trećine ljudi za koje se vjeruje da su ubijeni, rekao je g. Rasulov.
„Bilo je previše tijela ubijenih osoba, kao i ranjenika na tlu da bi ih se točno izbrojalo: 470-500 u Hodžaliju, 650-700 ljudi uz potok i cestu, i 85-100 tijela oko sela Nahečivanli”, navodi se u izjavi g. Manafova koju je supotpisao pilot helikoptera.
“Ljudi su nam mahali i molili pomoć. Vidjeli smo troje mrtve djece i jednog živog dvogodišnjaka uz mrtvu ženu. Dijete ju je vuklo za ruku, pokušavajući natjerati majku da ustane. Pokušali smo sletjeti, ali su Armenci otvorili baražnu vatru na naš helikopter te smo se morali okrenuti“.
Nije bilo usklađivanja popisa i brojki u optjecaju zbog političkih nemira u posljednjih nekoliko mjeseci i činjenice da nitko ne zna tko je točno bio u Hodžaliju u to vrijeme - mnogi su stanovnici raseljeni iz drugih sela koja su zauzele armenske snage.
The Sunday Times, 8. ožujka 1992.
Thomas Goltz, prva osoba koja je izvijestila o masakru koji su počinili armenski vojnici, izvještava iz Agdama
da je Hodžali nekoć bio pusti azerbajdžanski grad, s praznim trgovinama i zemljanim cestama bez drveća. Međutim, bio je dom tisućama Azerbajdžanaca koji su u nekim sretnijim vremenima obrađivali polja i čuvali jata gusaka. Prošlog je tjedna izbrisan s lica zemlje.
Dok su mučni izvještaji pristizali u azerbajdžanski pogranični grad Agdam, a tijela se gomilala u mrtvačnicama, nije bilo sumnje da su Hodžali i ogoljena brda te vododerine oko njega bili poprište najstrašnijeg masakra od raspada Sovjetskog Saveza.
Bio sam posljednji zapadnjak koji je posjetio Hodžali. Bilo je to u siječnju. Ljudi su predviđali vlastitu sudbinu sa sumornom pomirenošću. Zumrut Ezoja, majka četvero djece, tijekom leta u helikopteru koji nas je prevezao u grad nazvala je svoju zajednicu „glinenim golubovima spremnim za strijeljanje“. Ona i njezina obitelj bili su žrtve masakra koji su Armenci počinili 26. veljače.
„Armenci su zauzeli sva okolna sela, jedno po jedno, a vlada ne poduzima ništa”, rekao je Balakisi Sakikov, 55-godišnji otac petero djece. „Mi smo sljedeći koje će protjerati ili pobiti”, rekla je Dilbar, njegova supruga. Ovaj par, njihova tri sina i tri kćeri ubijeni su u masakru, kao i mnogi drugi ljudi s kojima sam razgovarao.
„Bilo je to blizu armenskih linija, za koje smo znali da ćemo ih morati prijeći. Tamo je bila cesta. Prve jedinice kolone su pretrčale preko nje, a onda su se otvorila vrata pakla. Meci su pljuštali sa svih strana. Upravo smo stupili u njihovu zamku”.
Azerbajdžanski branitelji ubijeni su jedan po jedan. Preživjeli kažu da su armenske snage tada započele nemilosrdan pokolj, pucajući na sve što se pomaknulo u vododerinama. Video koji je snimio azerbajdžanski snimatelj, naričući i plačući dok je snimao tijelo za tijelom, prikazuje stravičan trag smrti koji je vodio prema višem, šumovitom predjelu gdje su mještani pokušavali pronaći spas od Armenaca.
„Armenci su samo pucali, pucali i pucali”, rekao je Omar Vejselov, ležeći u bolnici u Agdamu; „Vidio sam kad su supruga i kćer pale kraj mene”, rekao je.
Ljudi su lutali bolničkim hodnicima u potrazi za vijestima o svojim bližnjima. Neki su iskalili bijes na strancima: „Gdje mi je kćer, gdje mi je sin?“ naricala je nečija majka. “Silovana je. Zaklan je. Izgubljeni su”.
Time, 16. ožujka 1992. „MASAKR U HODŽALIJU“
AUtor Jill Smolowe
Izvijestio Yuri Zarakhovich/Moskva
Dok se raspravlja o pojedinostima, ovo je potpuno jasno: nešto strašno i krajnje pogrešno dogodilo se u azerbajdžanskom gradu Hodžali prije dva tjedna. Do sada je oko 200 mrtvih Azerbajdžanaca, od kojih su mnogi osakaćeni, prevezeno iz grada koji se nalazi unutar granica enklave Nagorno-Karabah, koju kontroliraju Armenci, kako bi ih pokopali u susjednom Azerbajdžanu. Ukupan broj mrtvih - pri čemu Azerbajdžanci tvrde da je ubijeno 1.324 civila, većinom žena i djece - nije poznat.
Video snimke koje posjeduju Azerbajdžanci prikazuju prizore osakaćenih civila, od kojih su neki skalpirani, a drugi ustrijeljeni u glavu.
Baku, 1992.
Prema iskazu novinara Čingiza Mustafajeva, među mrtvima su bili „deseci djece starosti od 2 do 15 godina, žena i starijih osoba, u većini slučajeva ubijenih iz neposredne blizine hicem u glavu. Položaj tijela ukazivao je na to da su ljudi ubijeni hladnokrvno i proračunato jer nije bilo znakova borbe ili pokušaja bijega. Neki su odvedeni na stranu te su strijeljani pojedinačno; mnogi su ubijeni zajedno s cijelim obiteljima. Na nekim je tijelima bilo nekoliko rana, od kojih je jedna uvijek bila na glavi, što upućuje na to da su ranjenici dokrajčeni. Neka su djeca pronađena bez ušiju, koje su odrezane; koža je odrezana s lijeve strane lica jedne starije žene, a muškarci su skalpirani. Bilo je očito da su s nekih tijela pokradene sve vrijedne stvari. Kada smo prvi put stigli na mjesto ubojstava, 28. veljače, u pratnji dva vojna helikoptera, iz zraka smo vidjeli otvoreno područje od oko jednog kilometra na kojem su gotovo posvuda bili leševi”. Informacije o mnogim žrtvama, uglavnom ženama i djeci, dao je i stanovnik Hodžalija Džanan Orudžev. Njegov je 16-godišnji sin ustrijeljen, a njegova je 23-godišnja kćer, zajedno sa svojom djecom blizancima, te 18-godišnja kćer, koja je bila trudna, uzeta za taoca. Saria Taljbova, koja je svjedočila odvijanju krvave tragedije, gledala je odrubljivanje glava četvorici mešketskih Turaka, izbjeglicama iz srednje Azije, i trojici Azerbajdžanaca na grobu armenskog vojnika, kao i mučenje i ubijanje djece pred očima njihovih roditelja; dvojici Azerbajdžanaca u uniformama nacionalne vojske odvijačima su iskopane oči. Organizirana narav istrebljenja naroda Hodžalija još je očiglednija kada se uzme u obzir činjenica da su miroljubivi stanovnici koji su pobjegli iz grada u očaju kako bi se spasili ubijeni izvan grada u pripremljenim zasjedama. Na primjer, Elman Mamedov, čelnik Hodžalija, izvijestio je da je velika skupina ljudi koji su napustili Hodžali bila pod teškom paljbom iz armenskih lakih i teških puškostrojnica i oklopnih transportera u blizini sela Nahečivanli. Još jedna stanovnica Hodžalija, Sanubar Alekperova, rekla je da nikada neće zaboraviti brda leševa žena, djece i starijih ljudi u blizini Nahečivanlija, gdje su upali u zasjedu. U pokolju su ubijene njezina majka i dvije kćeri, Sevinž i Hidžran, a ona sama je ranjena. Suočeni s ovim masovnim strijeljanjem nenaoružanih ljudi, dio skupine je krenuo prema selu Đulabli, no tamo su Armenci uzeli oko 200 ljudi za taoce. Jedan od njih je bio Džamil Mamedov. Armenci su mu iščupali nokte, pretukli ga po nogama i glavi te su odveli njegovog unuka, a njegova supruga i kćer netragom su nestale. „Čuo sam mnoge stvari o ratovima, o okrutnosti fašista, ali Armenci su bili gori, ubijali su petogodišnju i šestogodišnju djecu, ubijali su nedužne civile”, rekao je francuski novinar Jean-Yves Junet koji je posjetio poprište ovog masovnog ubojstva žena, starijih ljudi, djece i branitelja Hodžalija. Jedan od ruskih kolega tog francuskog novinara, V. Belykh, dopisnik novina Izvestia, napisao je da je vidio tijela s iskopanim očima ili odrezanim ušima i tijela koja su skalpirana ili obezglavljena. Voditelj medicinske službe azerbajdžanskog Ministarstva obrane, Hanlar Hadžijev, bio je užasnut dokazima divljačke odmazde nad stanovnicima Hodžalija: branitelj s crijevima van utrobe, ljudi s ozeblinama, dijete čiju je nogu otrgnula teška paljba iz puškostrojnice, djevojka čije je lice izrezano nožem. Bojnik Leonid Kravets izvijestio je da je „osobno vidio oko 200 tijela“ i da je s njim bio lokalni policajac koji je, „kada je vidio svog četverogodišnjeg sina kako leži među mrtvima s razbijenom glavom sišao s uma od tuge”.
The Washington Post, 28. veljače 1992.
Autor Thomas Goltz, Agdam, Azerbajdžan, 27. veljače
Službenici glavne džamije u ovom gradu koji se nalazi istočno od enklave Nagorno-Karabah, u kojoj bijesne sukobi, izjavili su da su danas pokopali 27 tijela koja su dovezena iz jednog azerbajdžanskog grada unutar enklave kojeg su u srijedu zauzele armenske paravojne postrojbe. Izbjeglice koje bježe od borbi u Hodžaliju, gradu od 6.000 stanovnika koji se nalazi sjeveroistočno od glavnog grada enklave, Stepanakerta, tvrde da je u napadu ubijeno oko 500 ljudi, uključujući žene i djecu. Neovisna procjena broja ubijenih nije dostupna. Čelnik džamije u Agdamu, Said Sadikov Muan, izjavio je da su izbjeglice iz Hodžalija od srijede upisale imena 477 žrtava u evidenciju koja se vodi u njegovoj džamiji. Dužnosnici u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana, procijenili su da je broj poginulih u Hodžaliju 100, a armenski su dužnosnici u svom glavnom gradu Erevanu izjavili da su u napadu ubijena samo dva Azerbajdžanca. Dužnosnik iz Bakua rekao je da njegova vlada strahuje da bi se Azerbajdžanci mogli okrenuti protiv nje kada bi znali koliko je ljudi ubijeno. Od sedam mrtvih koji su danas viđeni ovdje, dvoje su bila djeca, a tri žene, dok je jedna osoba ustrijeljena u prsa iz neposredne blizine. Među 120 izbjeglica na liječenju u bolnici u Agdamu mnogo je ljudi s više ubodnih rana. Armenci koji su napali Hodžali u utorak u noći su „pucali, pucali i pucali“, rekla je Raisa Aslanova, koja je stigla u Agdam u srijedu u noći. Rekla je da su njezin muž i zet ubijeni te da joj je kći nestala. Među izbjeglicama koje su pobjegle u Agdam preko planina iz Nagorno-Karabaha bila su i dva turkmenska vojnika iz snaga bivšeg sovjetskog Ministarstva unutarnjih poslova koji su se sklonili u Hodžaliju nakon što su prošlog petka dezertirali iz svoje jedinice jer su ih, kako su rekli, armenski dočasnici pretukli „zato što su muslimani“. Dvojica dezertera tvrdila su da je njihova bivša jedinica, 366. pukovnija, podržavala armenske paravojne postrojbe koje su zauzele Hodžali. Rekli su da su pokušali pomoći ženama i djeci da pobjegnu. „Vodili smo jednu skupinu kroz planine kada su nas Armenci pronašli i otvorili vatru“, rekao je Agamehmet Mutif, jedan od dezertera. „Dvanaest je ljudi ubijeno“.
Kommersant (Moskva), 1992.
Tijekom noći s 25. na 26. veljače 1992. godine, grad Hodžali (Nagorno-Karabah), u kojem su živjeli uglavnom Azerbajdžanci, podvrgnut je masovnom napadu Armenaca. U napadu su sudjelovale jedinice ruske 366. pješadijske gardijske pukovnije. Kao rezultat toga, 613 osoba je poginulo, 487 je ranjeno, 1275 zarobljeno, a 150 osoba smatra se nestalima. Događaji u Hodžaliju iz temelja su promijenili prirodu sukoba - nakon toga su se vojne operacije obiju strana zapravo pretvorile u etnička čišćenja.