Međunarodna procjena NVO-a

Human Rights Watch/Helsinki, 1993.

„BIVŠI SOVJETSKI SAVEZ: AZERBAJDŽAN“

...Tijekom zime 1992. godine armenske snage krenule su u ofenzivu, natjeravši gotovo cijelu azerbajdžansku zajednicu enklave u bijeg i počinivši krajnje nemoralna nasilna djela nad civilima koji su bježali. Najzloglasniji od tih napada dogodio se 25. veljače u mjestu Hodžali. Velika kolona stanovnika, u pratnji nekoliko desetaka boraca koji su se povlačili, pobjegla je iz grada nakon njegovog pada pod kontrolu armenskih snaga. Dok su se približavali granici s Azerbajdžanom, naišli su na armensku vojnu bazu te su na njih okrutno pucali. Poznato je da je najmanje 161 civil ubijen u ovom incidentu, ali azerbajdžanski dužnosnici procjenjuju da ih ubijeno oko 800. Armenske snage ubijale su nenaoružane civile i vojnike koji su bili izvan bojnog ustroja, te su pljačkale i ponekad palile kuće.

Human Rights Watch/Helsinki, prosinac 1994.

„AZERBAJDŽAN: SEDAM GODINA SUKOBA U NAGORNO-KARABAHU“

Masakr stotina azerbajdžanskih civila u Hodžaliju, NKAO, od strane karabaških snaga uz navodnu podršku 366. pukovnije ruske vojske bio je jedan od najznačajnijih događaja koji su obilježili rat 1992. godine.

U veljači 1992., armenske snage u Karabaha - navodno uz pomoć vojnika 366. motorizirane pješadijske pukovnije ruske vojske - zauzele su grad Hodžali u kojem su živjeli Azerbajdžanci. Više od 200 civila ubijeno je u napadu, najvećem masakru do sada u ovom sukobu. Bilješka 28.: Ne postoje točni podatci o broju ubijenih azerbajdžanskih civila jer su armenske snage u Karabahu nakon masakra preuzele kontrolu nad područjem. Usprkos tome što se uvelike prihvaća da je ubijeno 200 Azerbajdžanaca, moguće je da je ubijeno čak 500-1000 ljudi.

Human Rights Watch/Helsinki, 24. ožujka 1997.

„PISMO HOLLY CARTNER, IZVRŠNE DIREKTORICE ORGANIZACIJE HUMAN RIGHTS WATCH/HELSINKI, UPUĆENO G. ALEKSANDRU ARZUMANJANU, MINISTRU VANJSKIH POSLOVA REPUBLIKE ARMENIJE“

Poštovani g. Arzumanjan,

U svojstvu izvršne direktorice organizacije Human Rights Watch/Helsinki (prijašnji naziv Helsinki Watch), ovom prilikom želim dati odgovor na priopćenje Ministarstva vanjskih poslova od 3. ožujka u vezi s pokoljem azerbajdžanskih civila koji se dogodio 1992. u gradu Hodžali, u Nagorno-Karabahu. Ministarstvo u priopćenju tvrdi da je Narodni front Azerbajdžana odgovoran za smrt civila, pri čemu se u prilog tome poziva na intervju s bivšim predsjednikom Ajazom Mutalibovom te, u što je stvarno teško povjerovati, na izvješće naše organizacije iz 1992. godine. U Izvješću, čiji je naslov Bloodshed in the Caucasus: Escalation of the Armed Conflict in Nagorno karabakh (Krvoproliće na Kavkazu: Eskalacija oružanog sukoba u Nagorno-Karabahu), dokumentira se kršenje humanitarnog prava u sukobu za koje su odgovorne i azerbajdžanske i armenske snage u Karabahu. Ni naš javni stav i opis događaja, ni pojedinačni intervjui s azerbajdžanskim izbjeglicama iz Hodžalija i drugih sela u Nagorno-Karabahu koji su objavljeni u izvješću nikako ne mogu poslužiti kao dokaz u prilog teze da su azerbajdžanske snage namjerno spriječile evakuaciju civila ili da su pucale na vlastite građane. Duboko smo potreseni što je Ministarstvo, svjesno ili nesvjesno, povezalo naše izvješće sa stavovima koje odbacujemo i koje naše izvješće nipošto ne odražava.

U priopćenju Ministarstva se navodi: „… paravojne postrojbe Narodnog fronta Azerbajdžana aktivno su opstruirale te su one zapravo spriječile egzodus lokalnog stanovništva kroz planinske prijevoje koje su karabaški Armenci ostavili otvorenima izričito kako bi se olakšao bijeg civilnog stanovništva. U vezi s tim, u izvješću nevladine organizacije Helsinki Watch iz rujna 1992. navodi se iskaz Azerbajdžanke koja tvrdi da su Armenci obavijestili azerbajdžansko civilno stanovništvo da napusti grad s podignutim bijelim zastavama, te da su zapravo azerbajdžanske paravojne postrojbe pucale na ljude koji su pokušali pobjeći.”

U našem se izvješću doista izlaže činjenica da su mnogi stanovnici Hodžalija možda bili unaprijed upozoreni na predstojeću vojnu operaciju budući da su armenske snage dale ultimatum Alifu Gadžijevu, tadašnjem zapovjedniku paravojnih postrojbi u Hodžaliju, koji je na to upozorio civilno stanovništvo. Naše istraživanje te istraživanje Centra za ljudska prava Memorijal otkrili su da su paravojne postrojbe koje su se povlačile pobjegle iz Hodžalija zajedno s nekim od velikih skupina civila koji su bježali iz grada. U našem se izvješću navodi da se azerbajdžanske paravojne postrojbe mogu smatrati borcima budući da su bile naoružane te da su nosile uniforme, kao i da su iz tog razloga ugrožavale civile koji su bježali, čak i ako im je namjera bila zaštititi ih.

Međutim, izravnu odgovornost za smrt civila pripisujemo armenskim snagama Karabaha. Ni naše izvješće, ni izvješće Memorijala ne uključuje nikakve dokaze koji bi poduprli argument da su azerbajdžanske snage opstruirale bijeg azerbajdžanskih civila ili pucale na njih. Radi jasnoće, ovdje ću citirati naše izvješće iz 1992. (stranica 24.):

„... Dakle, strana koja je raspršila borce među civilima koji bježe dovodi te civile u opasnost i krši svoju obvezu zaštite vlastitih civila... Strana koja napada, tj. armenske snage Karabaha, i dalje ima obvezu poduzeti mjere predostrožnosti kako bi se civilne žrtve izbjegle ili kako bi se broj civilnih žrtava smanjio. Ta strana posebice mora obustaviti napad ako postane očito da se može očekivati da će napad dovesti do civilnih žrtava čiji je broj pretjeran u odnosu na predviđenu konkretnu i izravnu vojnu prednost.”

“Okolnosti ovog napada na ljude koji bježe iz Hodžalija pokazuju da su armenske snage [Karabaha] i postrojbe 366. pukovnije ZND-a namjerno zanemarile ovu zabranu napada temeljenu na običajnom pravu. Dužnosnici i borci Nagorno-Karabaha očito su očekivali da će stanovnici Hodžalija pobjeći jer su tvrdili da su obavijestili grad da će koridor koji će im omogućiti siguran prolaz biti otvoren... U ovim okolnostima, ubijanje boraca u bijegu nije moglo opravdati predvidivo velik broj civilnih žrtava.”

Dopustite mi da razjasnim još jedan aspekt našeg izvješća iz 1992., onaj u vezi s pogromom u Sumgaitu 1988. godine. U našem se izvješću navodi: “Najbrutalniji od ovih događaja bio je pogrom Armenaca u Sumgaitu, u Azerbajdžanu, u kojem su ubijena trideset dva Armenca te su stotine Armenaca ranjene, čime su se pojačali strahovi etničkih Armenaca koji su živjeli u drugim dijelovima Azerbajdžana”, što se razlikuje od citata u priopćenju Ministarstva. Naveli smo i procjenu prema kojoj je 300.000-350.000 etničkih Armenaca pobjeglo iz Azerbajdžana, a ne 600.000, što je naizgled bio broj u priopćenju Ministarstva koji se pripisuje našem izvješću.

Pozdravljamo korištenje naših izvješća od strane vlada i međuvladinih organizacija te se iskreno nadamo da neće doći do daljnjih pogrešnih tumačenja u vezi sa sadržajem našeg izvješća iz 1992. godine.

Hvala Vam na pažnji.

S poštovanjem,

Holly Cartner,

izvršna direktorica organizacija Human Rights Watch/Helsinki

Kopija: G. Hasan Hasanov, ministar vanjskih poslova Republike Azerbajdžan, g. Rouben Šugarjan, veleposlanik Republike Armenije u Sjedinjenim Državama, g. Hafiz Pašajev, veleposlanik Republike Azerbajdžan u Sjedinjenim Američkim Državama, veleposlanik Peter Tomsen, veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Armeniji, veleposlanik Richard Kauzlarich, veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Azerbajdžanu.

Govor Dana Burtona, zastupnika u Zastupničkom domu američkog Kongresa

17. veljače 2005.

G. Burton iz savezne države Indiane. G. predsjedniče, godinama je niz uglednih članova ovog doma dolazio u ovu dvoranu svakog travnja kako bismo obilježili takozvani Genocid nad Armencima - o čijim se pojedinostima još uvijek raspravlja, gotovo 90 godina nakon tog događaja. Ironično je i tragično da nijedan od tih zastupnika nikada nije spomenuo etničko čišćenje koje su proveli Armenci tijekom armensko-azerbajdžanskog rata koji je završio prije tek deset godina.

Hodžali je bio relativno nepoznat gradić u Azerbajdžanu do veljače 1992. Danas više ne postoji, a za ljude u Azerbajdžanu i regiji riječ „Hodžali“ postala je sinonim za bol, tugu i okrutnost. Dana 26. veljače 1992., došao je kraj svijeta za ljude u Hodžaliju, kada su armenske postrojbe, uz pomoć ruske pješadijske pukovnije, ne samo napale grad, već ga i sravnile sa zemljom. Pritom su Armenci brutalno ubili 613 osoba, istrijebili cijele obitelji, zarobili 1275 osoba i osakatili 1000 civila, a još 150 osoba koje su se našle pod njihovim napadom smatra se nestalima. Memorijal, ruska organizacija za ljudska prava, izvijestila je da su na „desecima leševa bili tragovi skrnavljenja. Liječnici u bolničkom vlaku u Agdamu vidjeli su ni manje ni više nego četiri leša koja su skalpirana i jedan kojem je odrubljena glava. Potvrđen je i jedan slučaj skalpiranja dok je osoba još bila živa:” Razni drugi svjedoci izvijestili su o jezivim pojedinostima masakra. Pokojni azerbajdžanski novinar Čingiz Mustafajev, koji je prvi snimao stanje na poprištu masakra, napisao je članak o onome čemu je svjedočio. Rekao je da su „neka djeca pronađena bez ušiju, koje su odrezane; koža je odrezana s lijeve strane lica jedne starije žene, a muškarci su skalpirani“.

Organizacija Human Rights Watch u to je vrijeme zaključila da je ova tragedija „najveći masakr do sada u ovom sukobu“. New York Times pisao je o „kamionima natovarenim tijelima“ te je opisao činove „skalpiranja“.

Ta divljačka okrutnost prema nedužnim ženama, djeci i starijim osobama nedokučiva je sama po sebi, ali bezumna brutalnost nije prestala u Hodžaliju. Hodžali je jednostavno bio prvi na redu. Zapravo, razina brutalnosti i neviđeni okrutni zločini počinjeni u Hodžaliju čine obrazac razaranja i etničkog čišćenja koji su armenske postrojbe slijedile do kraja rata. Newsweek je 29. studenog 1993. citirao visokog dužnosnika američke vlade koji je izjavio: „Ono čemu sada svjedočimo je sustavno uništavanje svakog sela na njihov (armenski) način. To je vandalizam.”

Ove godine, kao i svake godine od masakra, čelnici kršćanske, židovske i muslimanske zajednice u Azerbajdžanu upućuju apele uoči dana obilježavanja masakra u Hodžaliju, pozivajući međunarodnu zajednicu da osudi krvoproliće od 26. veljače 1992. te da pruži podršku u tome da se omogući oslobađanje okupiranih područja i repatrijacija raseljenih zajednica.

Stanovnici Hodžalija koji su preživjeli masakr, mnogi od kojih su još uvijek raštrkani među milijun izbjeglica i raseljenih osoba u kampovima diljem Azerbajdžana, svake godine s bolom i nadom apeliraju na međunarodnu zajednicu da Armeniju počne pozivati na odgovornost za ovaj zločin. Zadovoljstvo mi je reći da je 25. siječnja 2005. Parlamentarna skupština Vijeća Europe ogromnom većinom glasova usvojila rezoluciju u kojoj se ističe da su „značajni dijelovi teritorija Azerbajdžana još uvijek okupirani od strane armenskih snaga te da separatističke snage još uvijek kontroliraju regiju Nagorno-Karabah.” U rezoluciji se također izražava zabrinutost da su vojno djelovanje od 1988. do 1994. godine i široko rasprostranjena etnička neprijateljstva koja su joj prethodila „doveli do etničkog protjerivanja velikih razmjera i stvaranja monoetničkih područja koja liče etničkom čišćenju“.

G. Predsjedniče, ovo nije žestoka osuda koju zaslužuju preživjeli ljudi iz Hodžalija, ali je važan prvi korak međunarodne zajednice koja je predugo šutjela o ovom pitanju. Kongres bi trebao poduzeti sljedeći korak. Nadam se da će mi se moji kolege pridružiti u pružanju podrške Azerbajdžancima tijekom obilježavanja tragedije u Hodžaliju. Svijet bi trebao znati i zapamtiti.

Pismo britanskog Ministarstva vanjskih poslova i Commonwealtha udruzi Vatan

24. veljače 2005.

U pismu upućenom udruzi Vatan, britansko Ministarstvo vanjskih poslova i Commonwealtha je, između ostalog, izjavilo da se “[ono što] se dogodilo u Hodžaliju ističe kao strahovita tragedija, među mnogim drugim tragedijama koje su se dogodile tijekom rata. Izražavamo najdublje suosjećanje s obiteljima žrtava i jamčimo da njihova patnja neće biti zaboravljena”.

Prema iskazu Ministarstva vanjskih poslova, Ujedinjena Kraljevina posve je svjesna užasnih incidenata koji su se dogodili tijekom sukoba u Nagornu-Karabahu, te se „patnje obitelji onih koji su poginuli te tisuća i tisuća ljudi raseljenih iz svojih domova nastavljaju“.

Thomas de Waal, Black Garden: Armenia and Azerbaijan through Peace and War (Crni vrt: Armenija i Azerbajdžan u miru i ratu)

Armenci su započeli svoj proboj iz glavnog grada Karabaha, Stepanakerta, na Novu godinu 1992. Zauzeli su azerbajdžanska sela koja su okruživala grad, protjeravši stotine Azerbajdžanaca koji su ostali u njima. Hodžali je postao njihova glavna meta...

Armenski napad započeo je u noći s 25. na 26. veljače, u vrijeme koje je vjerojatno odabrano radi obilježavanja godišnjice pogroma u Sumgaitu koji se dogodio četiri godine ranije. Oklopna vozila sovjetske 366. pukovnije pružala su podršku. Opkolili su Hodžali s tri strane prije nego što su armenski borci ušli u grad i svladali lokalne branitelje.

Veliko je mnoštvo usred noći pobjeglo kroz šumu, koja je bila prekrivena snijegom do gležnjeva, te se počelo spuštati niz dolinu male rijeke Gargar. U rano jutro, mnoštvo civila iz Hodžalija, među kojima je bila raspršena nekolicina članova paravojnih postrojbi, izašla je na čistinu u blizini armenskog sela Nahečivanli. Tamo ih je pokosila masovna pucnjava armenskih boraca koji su se smjestili na brdu iznad tog područja. Sve više civila koji su bježali dolazilo je na poprište užasnog pokolja.

Armenski policajac, bojnik Valerij Babajan, naveo je osvetu kao motiv. Rekao je američkom novinaru Paulu Quinn-Judgeu da mnogi borci koji su sudjelovali u napadu na Hodžali „potječu iz Sumgaita i sličnih mjesta”.1

Na pitanje o zauzimanju Hodžalija, armenski vojni vođa Serž Sarkisjan2 oprezno je rekao „Ne pričamo naglas o tim stvarima“. Tvrdio je da se „dosta pretjerivalo“ u pogledu broja žrtava te da su Azerbajdžanci koji su bježali pružali oružani otpor. Međutim, Sarkisjanov sažetak onoga što se dogodilo bio je iskreniji i brutalniji:

„Međutim, mislim da je glavna poanta nešto drugo. Prije Hodžalija, Azerbajdžanci su mislili da se mogu šaliti s nama, mislili su da su Armenci ljudi koji ne mogu dići ruku na civilno stanovništvo. Uspjeli smo razbiti [taj mit]. I dogodilo se ono što se dogodilo. Također trebamo uzeti u obzir da su među tim mladićima bili ljudi koji su pobjegli iz Bakua i Sumgaita“.

Sarkisjanova priča navodi nas da promotrimo najgori masakr tijekom rata u Karabahu iz druge perspektiva, upućujući na to da su ubojstva možda, barem djelomično, bila namjerni čin masovnog ubijanja kao zastrašivanja.

1 Vidjeti Paul Quinne-Judge, „Armenci, Azerbajdžanci pričaju o teroru; dugačak trag osobne osvete u pozadini navodnog masakra“, Boston Globe, 15. ožujka 1992.

2 Trenutno obnaša dužnost ministra obrane Armenije.

Ednan Agaev, Azerbaïdjan: prochain champ de bataille entre Orient et Occident (Azerbajdžan: sljedeće bojno polje između Istoka i Zapada)

Nakon nekoliko sati žestoke borbe, Hodžali se predao. Potpuno je uništen te je postao ljuštura od grada, grad duhova. Stanovnici grada koji su imali najviše sreće uspjeli su pobjeći, ali gubici su bili iznimno veliki: ubijeno je 613 osoba, od toga 63 djece, 106 žena i 70 starijih osoba, a 487 osoba teško je ranjeno.