Kvalifikacija zločina
Cijeli niz međunarodnih pravnih načela primjenjuje se na situaciju koja se tiče teritorija Azerbajdžana koji su trenutno pod okupacijom Armenije, odnosno regije Nagorno-Karabah i sedam okolnih područja zauzetih tijekom oružanog sukoba početkom 1990-ih. Ta pravna načela uključuju ona koja se odnose na uporabu sile, međunarodno humanitarno pravo, međunarodno pravo u području ljudskih prava i međunarodnu odgovornost.
Postoji dovoljno valjanih razloga za donošenje zaključka da su vlada Republike Armenije i podređene oružane snage za koje je odgovorna prema međunarodnom pravu počinile ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava, koja prema međunarodnom pravu predstavljaju zločine. Kršenja ratnog prava od strane Armenije uključuju, ali ne isključivo: neselektivne napade, uključujući ubijanje civila, uzimanje i držanje taoca, te zlostavljanje i izvansudsko pogubljenje ratnih zarobljenika i taoca.
U relevantnim rezolucijama koje su usvojene 1993. godine kao reakcija na nezakonitu uporabu sile protiv Azerbajdžana i okupaciju njegovih teritorija, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda posebno se osvrnulo na kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući raseljavanje velikog broja civila u Azerbajdžanu, napade na civile i bombardiranje naseljenih područja unutar Azerbajdžana. U presudi od 22. travnja 2010. Europski sud za ljudska prava ustanovio je da masakr nad azerbajdžanskim civilima u gradu Hodžali predstavlja „posebno teška djela koja mogu predstavljati ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti“.
Službena istraga provedena u Azerbajdžanu utvrdila je da su sljedeći elementi zločina genocida, kako je definiran u međunarodnom pravu, posebice u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, prisutni u pogledu napada na civile u Hodžaliju: actus reus čine ubojstva i nanošenje teških tjelesnih ozljeda ili duševnih patnji, postojanje zaštićene skupine ljudi koja je bila meta počinitelja kaznenog djela i specifična genocidna namjera da se uništi, u potpunosti ili djelomice, skupina koja se identificira na rasnoj, etničkoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Prema nalazima istrage, sljedeći su uvjeti ispunjeni u pogledu podnošenja optužbi za genocid u vezi sa zločinima počinjenim u Hodžaliju: jasan i uvjerljiv dokaz o namjeri da se uništi određena skupina, u potpunosti ili djelomično, činjenica da je razaranje u Hodžaliju bilo dovoljno „značajno“ da utječe na definiranu skupinu u cijelosti i zločin koji je počinjen na određenom geografskom lokalitetu.
Odgovornost sukladno međunarodnom pravu
Kaznena djela počinjena tijekom sukoba između Armenije i Azerbajdžana podrazumijevaju i državnu i pojedinačnu kaznenu odgovornost sukladno međunarodnom pravu.
Stoga, zbog prvobitne i kontinuirane agresije na Azerbajdžan i neprekidne okupacije teritorija Azerbajdžana, Republika Armenija snosi punu međunarodnu odgovornost za kršenje međunarodnog prava. Ta odgovornost koja proizlazi iz međunarodno protupravnih djela Armenije povlači za sobom pravne posljedice koje se očituju u obvezi obustavljanja takvih radnji, pružanja odgovarajućih jamstava da se takve radnje neće ponoviti i pružanja pune reparacije za štetu u vidu povrata imovine, odštete i zadovoljštine, bilo pojedinačno ili zajedno.
Uz odgovornost Republike Armenije, kao države, za međunarodno protupravna djela, sukladno običajnim i sporazumnim normama međunarodnog kaznenog prava, određena djela počinjena u kontekstu oružanog sukoba, uključujući ona počinjena u gradu Hodžali, smatraju se međunarodnim kaznenim djelima za koja su osobe koje su sudjelovale u počinjenju, njihovi pomagači i suučesnici pojedinačno odgovorni. Dobro je poznato da su bivši predsjednici Armenije, Serž Sargsjan i Robert Kočarjan, zajedno s brojnim drugim visokim političkim i vojnim dužnosnicima te države, kao i čelnicima separatističkog režima koji je Armenija uspostavila na okupiranim područjima Azerbajdžana, osobno sudjelovali u zauzimanju azerbajdžanskih područja, kao i u akcijama poduzetim protiv azerbajdžanskih civila i vojske. Jasno je da bi, s obzirom na razmjere i težinu djela koja su počinili, kazneni progon tih osoba trebao biti neizbježan korak.
Osim što negira odgovornost za okupaciju koju provodi i vojnu prisutnost na teritorijima Azerbajdžana, službeni Erevan čini sve što je u njihovoj moći da masakr u Hodžaliju predstavi kao odgovornost Azerbajdžanaca, koji su navodno opstruirali evakuaciju civilnog stanovništva s tog područja i, što je još gore, pucali na vlastite sunarodnjake kako bi se okoristili velikim brojem civilnih žrtava za postizanje svojih unutarnjih političkih ciljeva.
Međutim, postoji i više nego dovoljno dokaza, u izvješćima iz brojnih izvora, uključujući očevice, vlade, međuvladine i nevladine organizacije i masovne medije, koji svjedoče o odgovornosti Armenije, uključujući odgovornost njezinih političkih i vojnih čelnika i podređenih separatističkih oružanih skupina za zločine počinjene u Hodžaliju.
U svojoj presudi od 22. travnja 2010., Europski sud za ljudska prava posebno je istaknuo sljedeće:
Čini se da izvješća iz neovisnih izvora pokazuju da su armenski borci, koji su napali grad, u vrijeme zauzimanja Hodžalija u noći s 25. na 26. veljače 1992. ubili, ranili ili uzeli za taoce stotine civila azerbajdžanskog etničkog podrijetla tijekom njihovog pokušaja bijega iz zauzetog grada”.
Armenski pisac Markar Melkonian, koji je posvetio knjigu svom bratu, poznatom međunarodnom teroristu Monteu Melkonianu, navodi da je grad „bio strateški cilj, ali i čin osvete“. Autor posebno spominje ulogu boraca dvaju armenskih vojnih odreda „Arabo“ i „Aramo“ te detaljno opisuje kako su pobili miroljubive stanovnike Hodžalija koji nisu sudjelovali u borbama. Tako su, kako ovaj autor navodi, neki stanovnici grada gotovo uspjeli izvući se i stići na sigurno mjesto, nakon što su bježali gotovo deset kilometara, kada su ih „[armenski] vojnici ulovili“. Vojnici su, kako piše, „izvadili noževe koje su toliko dugo nosili na bokovima i počeli ubadati“.[1]
Događaji u Hodžaliju zbili su se u razdoblju kada je Serž Sargsjan, prethodni predsjednik Republike Armenije, bio na čelu „Odbora oružanih snaga za samoobranu“ nezakonitog separatističkog režima i, sukladno tome, njegova sjećanja su jedan od najvažnijih izvora dokaza. Sljedeći iskaz koji je dao g. Sargsjan ne ostavlja nikakvu mogućnost za dvojbe o počinitelju zločina u Hodžaliju otvorenom:
“Prije Hodžalija, Azerbajdžanci su mislili da se mogu šaliti s nama, mislili su da su Armenci ljudi koji ne mogu dići ruku na civilno stanovništvo. Uspjeli smo razbiti [taj mit]. I dogodilo se ono što se dogodilo. Također trebamo uzeti u obzir da su među tim mladićima bili ljudi koji su pobjegli iz Bakua i Sumgaita“.[2]
Odgovarajući na pitanje novinara o tome žali li zbog smrti tisuća ljudi, g. Sargsjan sasvim je otvoreno odgovorio: „Ni za čim ne žalim“, jer su „takvi prevrati neophodni, čak i ako tisuće ljudi moraju umrijeti”. Riječi koje je izgovorio čovjek koji obnaša najvišu političku i vojnu dužnost u Armeniji govore same za sebe i opovrgavaju svaki pokušaj negiranja odgovornosti Armenije za zločine počinjene nad azerbajdžanskim civilima tijekom sukoba.
[1] Markar Melkonian, My Brother’s Road: An American’s Fateful Journey to Armenia (Put moga brata: sudbonosno putovanje jednog Amerikanca u Armeniju) (London i New York, 2005.), str. 213-214