Elšad Allahverdi Agajev:
Nakon zauzimanja Hodžalija u noći s 25. na 26. veljače 1992., morao sam sa svojom obitelji napustiti grad. Međutim, tijekom okršaja smo izgubili jedni druge iz vida. Kasnije sam ih počeo tražiti, ali sam uspio pronaći samo svoju sestru Durdanu, koja je bila ranjenu u nogu u mjestu Garagaja u Agdamskom rajonu.
Armenci su počeli pucati 26. veljače 1992. oko 8:00-9:00 sati, a mi smo zajedno s 5-6 ljudi pokušali pobjeći i sakriti se u rovu na dijelu koji je vodio prema Garagaji, ali su nas opkolili i zarobili. Zlostavljali su nas i tukli cijevima pušaka, komadima drveta i željeza, tjerajući nas da pješačimo do autoceste kod Askerana. Armenci su bacali na nas kamenje, komade drveta te su pucali iznad naših glava. Mene i moju sestru Durdanu tukli su i mučili tridesetak minuta, a nakon toga su nas doveli u izolacijski dio pritvora u policijskoj postaji u Askeranu i strpali nas u ćeliju punu ljudi. Tamo su nas još okrutnije mučili. Vođa tih mučenja bio je Karo, Armenac koji je bio načelnik Odsjeka za protupožarnu zaštitu postaje. Karo je s ostalim Armencima koji su nosili vojne uniforme tukao ljude u ćelijama palicama, cijevima pušaka, komadima drveta i željeza. Odvlačili su žene za kosu na hodnike, silovali ih i potom ih strpali u odvojene ćelije.
U ćeliju je ušlo 7-8 pijanih Armenaca u vojnim uniformama 26. veljače 1992., oko 12:00-13:00 sati. Počeli su tući Zulfija, Elhana, Nasiba, Haganija i 30-40 stanovnika Hodžalija i sela Garadagli čijih se imena sada ne mogu sjetiti. Jedan me je Armenac udario u usta s cijevi AKM puške i razderao mi gornju usnicu. Ostao mi je ožiljak od te ozljede. Jedan stanovnik Hodžalija, poljoprivrednik Husejn, poludio je nakon što su ga Armenci pretukli, cijelo vrijeme se smijao i zbog toga su ga ubili. Kada su Armenci saznali da je drugi stanovnik Hodžalija, Elhan, bio „alazanijski” vojnik, nožem su mu razrezali trbuh i nekamo ga odveli. Kasnije smo čuli da je Elhan umro od ozljeda koje je pretrpio. Mladića Haganija su odveli nekamo i od tada za njega nismo čuli. Odveli su nekamo i strojničara Natiga.
Sjećam se da su me 27. veljače 1992. doveli u ćeliju te policijske postaje. Tamo su Armenci, slijedeći Karove zapovijedi, svukli ljude i počeli ih tući komadima željeznim šipkama dok se nisu onesvijestili. Tu su noć i mene pretukli, ali prije nego što su počeli uočio sam da su u ćeliju doveli mladića Mobila koji je radio u pekarni u Hodžaliju. Karo je ustrijelio Mobila u nogu, nakon čega se Mobil srušio na pod. Tada su ga počeli tući. Ne znam što je s njim bilo kasnije. Mislim da su ga ubili.
Armenci su Ilgaru kliještima počupali bradu na jednoj strani lica, a na drugoj su mu ostavili bradu. Zatim su ga počeli ismijavati i zlostavljati. Nisu nam dali ni kruha ni vode, po Karovim zapovijedima.
Karo je 1. ožujka 1992. u dvorištu te policijske postaje ustrijelio Šahmalijevog sina Faiqa, i to zbog toga što grad Gandžu nije nazvao „Kirovabad“. Nisam to osobno vidio, već sam saznao za to od stanovnika Hodžalija čijih se imena sada ne mogu sjetiti. Čuo sam kako Faiq vrišti dok su ga Karo i njegovi pomoćnici mučili u susjednoj ćeliji. Bio je vrlo hrabar. Psovao je Armence zbog njihove okrutnosti, a oni su ga počeli još brutalnije zlostavljati.
U ožujku 1992. strpali su mene, moju sestru Durdanu i dvije djevojčice od 12-13 godina iz Hodžalija, koje nisam poznavao, u UAZ automobil te su nas odvezli na azerbajdžansku stranu.
Jašar Šahmali Alimammadov:
U noći s 25. na 26. veljače 1992., nakon zauzimanja Hodžalija, morao sam napustiti grad sa suprugom Saidom, šestogodišnjim sinom Siradžom, ocem Šahmalijem, bratićem Saadatom i ostalom rodbinom. Naoružani su nas Armenci opkolili i zarobili kod sela Pirdžamal 27. veljače 1992., oko 10:00-11:00 sati. Stavili su nam vreće preko glave i odvezli nas nekamo automobilom. Kad su nam skinuli vreće s glave, shvatili smo da smo u štali gdje se drže goveda, magarci i ovce. Tamo sam vidio oko 200-300 stanovnika Hodžalija, među njima i žene i starije osobe, kao i mog sina, svekra Džamila, brata Faiqa i ostale. Zatim su doveli mog brata Namiqa. Armenci su uzimali ljudima novac, zlato, nakit i druge vrijedne stvari, stavili ih u veliki lonac i govorili da će time kupiti oružje i ubijati Azerbajdžance.
Tog dana, oko 16 sati, u štalu je ušlo dvadesetak bradatih muškaraca u civilnim i vojnim uniformama, noseći komade armaturnog čelika, drveta i puške. Podijelili su nas u nekoliko skupina i počeli okrutno tući po glavama, leđima i nogama. Gurali su ljude jedne preko drugih. Nekim su ljudima slomili rebra i zube, a druge su istukli tako da su imali ozljede na glavama. Čak su i kliještima čupali zlatne zube. Udarili su me s cijevi puške u nos i razbili ga. Onesvijestio sam se od bolova. Nakon što sam došao k sebi, neko sam vrijeme bio slijep. Nakon što su nas okrutno pretukli i prijetili oružjem, tjerali su nas da satima stojimo na jednoj nozi i jedemo zemlju i stočnu balegu.
Doveli su nas u policijsku postaju u Askeranu 1. ožujka 1992., gdje nas je dočekao policajac Karo, koji je tamo radio kao načelnik Odjela za protupožarnu zaštitu. Karo mi je rekao da ću umrijeti. Okupili su nas u privremenoj ćeliji, gdje su nas pretresli. Karo je naredio meni, Isi i Elhanu da ostanemo u ćeliji, a ostale je poslao van. Kad je moj sin počeo plakati jer je htio ostati sa mnom, okrutno ga je pretukao. Udario me s cijevi pištolja tako jako da sam pao na pod, a onda je naredio da me 10-12 bradatih Armenaca pretuku palicom. Onesvijestio sam se od udaraca. Kad sam došao k sebi, Elan mi je rekao da su me više od 50 puta udarili palicom, čak i dok sam bio u nesvijesti. Pustili su nas rano ujutro 2. ožujka 1992.
Nakon povratka iz zarobljeništva, čuo sam se sa stanovnicima Hodžalija - Valehom, ujakom Mammadom, Džamilom, Džananom (sada je pokojni), Ilgarom, Ilhamom (sada je pokojni), Durdanom (radila je kao telefonistica u pošti u Hodžaliju) i njezinim bratom Elšadom, koji su uzeti za taoce u policijskoj postaji u Askeranu. Rekli su mi što se dogodilo Faiqu. Prema onome što su mi rekli, Karo je pitao mog brata Faiqa gdje je studirao. Na njegov odgovor, „u Gandži“, Karo mu je naredio da koristi „Kirovabad“ kao naziv tog grada, ali Faiq je ponovio „Gandža“. Zatim je pitao Faiqa: „Kome pripada Karabah?“, a Faiq je odgovorio: „Karabah pripada nama“. Nakon toga je Karo u dvorištu policijske postaje iz pištolja pucao Faiqu u prsa i vrat i tako ga ubio.
Sada sam invalid druge kategorije zbog ozljeda koje sam pretrpio u zarobljeništvu.
Zulfu Ibrahim Mammadov:
Armenci su opkolili i granatirali Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Pokušao sam se probiti iz obruča zajedno sa svojom obitelji, ali Armenci su nas zarobili i strpali u ćeliju. Tamo je bilo više od 25 mojih sunarodnjaka. Armenci su nas svaki dan mučili i tukli. Ubili su, strijeljali i odrubili glave nekima od nas. Sjećam se sljedećeg:
1. Fahraddin Bahadir Salimov, rođen 1960. - jedan Armenac ubio ga je udarcem u glavu s cijevi puške.
2. Ehan Nasib, rođen 1962. - Armenci su ga odveli iz ćelije i strijeljali.
3. Mobil, rođen 1968. - Armenci su ga svirepo ubili udarajući ga nogama, palicama i cijevima pušaka.
4. 55-godišnji Husejn (majka mu se zvala Mariš) - Armenci su ga odveli iz naše ćelije u susjednu, počeli ga okrutno tući, a potom su ga ustrijelili.
5. Vidadi, rođen 1965., i Murvat, rođen 1974. - nakon što su ih odveli iz ćelije, Armenci su im odrubili glave.
6. Moj susjed Faiq Šahmali, rođen 1969. - ustrijelio ga je armenski kapetan Karo.
Znalo se da je Karo bio krvnik još kada smo bili u Hodžaliju. Bio je načelnik Odjela za protupožarnu zaštitu. Bio je visok, imao je široka ramena i crne brkove.
Ilgar Nijaz Abišov:
U noći s 25. na 26. veljače 1992. Armenci su opkolili i granatirali Hodžali. Mi smo tada bili na aktivnoj dužnosti. Moj je rođak Elšad ustrijeljen u glavu tijekom razmjene vatre s Armencima. Opkolili su moju majku, četiri brata, tetkine unuke Zahira, Elmara, njegovog sina Klosa, Mobila, Gulejšu i mene u blizini Askeranskog rajona. Doveli su nas u policijsku postaju u Askeranu, a kada smo pokušali pobjeći, pucali su s leđa na unuka moje tetke. Mučili su nas tako da su nas mlatili nogama, palicama i cijevima pušaka. Policajac Karo me je strahovito mučio. Natiq, Mehman i Arif već su bili tamo kada su nas doveli. I njih su mučili. Otprilike 8 dana kasnije doveli su nas u mjesto koje se zove Gala i opet su nas okrutno pretukli. Tamo su bili Mirza, Junus, Husejn, Ibrahim, Ali, moja braća Ilham i Saadat, te 2 muškarca iz Garadaglija. Bili smo dio razmjene zarobljenika, u čemu nam je pomogao Allahverdi Bagirov.
Mammad Jumšud Mammadov:
U noći s 25. na 26. veljače 1992., nakon što su Armenci zauzeli Hodžali, morao sam pobjeći zajedno s drugim stanovnicima grada. Ja i Džanan Orujov, Faig Alimammadov, Kamil Mammadov, Kamal, Isa, Ilgar Abišov, Jašar Alimammadov, Mahammad Mammadov, kao i skupina ljudi čija sam imena zaboravio, sakrili smo se u šumi te smo ostali tamo do 28. veljače 1992. Te su me noći Armenci zarobili i doveli na farmu kod Nahečivanlija. Tamo sam saznao da su ubili Mammada nakon što su ga zarobili i da tamo drže ostale taoce. Karo Babajan bio je vođa ljudi koji su nas zarobili. Bio je načelnik Odjela za protupožarnu zaštitu i policijski kapetan. Mučio je ljude koji su tamo bili zatočeni. Među nama je bilo žena i djece. Na dan 14. ožujka 1992. okupili su 21 taoca u uredu za izdavanje putovnica u policijskoj postaji u Askeranu. U toj prostoriji su nas premlaćivali Armenci iz Karove grupe. Kasnije tog dana vratili su nas na azerbajdžansku stranu. Prije razmjene zarobljenika u kojoj smo sudjelovali, Karo Babajan ubio je Faiqa Alimammadova u dvorištu policijske postaje. Moj brat, Džamil Džumšud Mammadov, to može potvrditi.
Valeh Sahib Husejnov:
Nakon zauzimanje Hodžalija u noći s 25. na 26. veljače 1992., oko 23:00 sata, moja supruga Saadat i ja, moj stric Zakarija Gulijev i njegova supruga Šura, njihovi sinovi Akbar i Taleh te unuci Sevindž i Samir počeli smo bježati prema Askeranu. Kada smo stigli do područja između Šellija i Dahre, Armenci su nas opkolili i počeli pucati. Pokušavali smo se sakriti tako da smo se razbježali na različite strane. Tada smo izgubili jedni druge iz vida. Kad sam stigao do Šellija, saznao sam da je moja supruga među ljudima koji su pobjegli pa sam se vratio na mjesto gdje se sakrila. Tamo su bili Salim, Durdana, Saida, Elšad i oko 13-14 stanovnika Hodžalija čijih se imena sada ne mogu sjetiti. Armenci su nas zarobili nakon što smo ispalili sve metke koje smo imali. Moja je supruga umrla od prostrijelne rane. U Askeran su nas doveli 26. veljače 1992. Na putu su nas gurali u hladnu rijeku Gargar. Smjestili su nas u policijsku postaju u Askeranu zajedno s 13-14 ljudi oko 10:00 sati. Tamo su odvojili žene od muškaraca, a onda su nas počeli tući. Sjećam se Elhana, Natiqa, Salima, Vasifa (sada je pokojni), Ilgara, Saadata (sada je pokojni), Intizama i Mehmana, koji su bili u mojoj ćeliji. U svakoj su ćeliji držali 15-20 talaca. Te je večeri Karo, koji je bio načelnik Odjela za protupožarnu zaštitu u toj policijskoj postaji i vođa drugih bradatih Armenaca, naredio ostalima da strpaju Elhana, Salima, Husejna, Natiqa i mene u ćeliju te da nas brutalno pretuku cijevima pušaka, nogarima stolica i palicama. Čuli su se jauci i iz susjednih ćelija. Tako smo shvatili da su Armenci tukli, silovali i zlostavljali žene koje su tamo držali. Elhana i mene su 28. veljače 1992., oko 16:00-17:00 sati, odveli u ćeliju koja je bila posebno pripremljena za Karova mučenja. Iščupali su mi nokat iz palca, a potom su mi polomili prste. Nekoliko puta sam se onesvijestio tijekom mučenja. Karo i još neki bradati Armenci su 1. ožujka ušli u ćeliju i pretukli sve koji su bili tamo. Prema Karovim zapovijedima, jedan Armenac zabio je nož u Elhanova prsa, ali ne duboko, tako da nije umro. Dva sata kasnije Karo je nekamo odveo Elhana, Natiqa i 2 osobe (ne mogu se sjetiti imena). Ne znam što je s njima bilo poslije. Tada sam saznao da je Karo izveo Salima, Husejna, Araza i Vasifa iz ćelije i ustrijelio ih. Tog dana, oko 20:00 - 21:00 sati, kada su nas ponovno počeli mlatiti, pucao je u čovjeka koji se zvao Faiq. Razmijenili su me za 3 armenska zarobljenika i vratili na azerbajdžansku stranu granice 22. ožujka 1992.
Jusif Musejib Karimov:
Do 25. veljače 1992. živio sam u Hodžaliju sa svojom obitelji - suprugom Iltimom Mohterem Karimovom, sinom Algajitom i kćerima Ajnurom, Ajgun i Jeganom.
Hodžali je pao u noći s 25. na 26. veljače 1992. U to sam vrijeme bio na straži, naoružan, u blizini željezničke pruge. Nisam zatekao svoju obitelj kada sam se vratio kući. Krenuo sam u smjeru rijeke Gargar. Pokraj rijeke sam uočio svoju obitelj i 20-25 stanovnika, uglavnom žene i djecu. U tom su nas trenutku Armenci opkolili i počeli pucati. I ja sam pucao, ali cijev puške se pregrijala i raspala, pa sam je bacio u rijeku. Armenci su me ranili u desno bedro. Zarobili su nas sve. Svi su bili bradati, nisam im znao imena, a među njima je bilo i nekoliko Rusa. Okrutno su nas tukli cijevima pušaka i komadima drveta, i tako su nas tjerali da pješačimo. Okupili su nas u trgovini u Hodžaliju. Tamo su dovodili i druge ljude. Oko 30 ljudi je bilo tamo. Sjećam se Husejna Sarijeva, Hasana Hasanova, Alasgara, Šargije i njezinih kćeri Alime i Irade.
Strpali su nas u autobus 26. veljače 1992. i dovezli u školu za gluhonijemu djecu u Hankendiju. Armenci su nas strašno mučili. Nisam znao kako se itko od njih zove. Jedan Armenac mi je razderao čelo udarajući me s cijevi puške. Svukli su Iradu, 24-godišnju kćer Šargije, silovali je i onda su je počeli tući. Armenci su silovali i moju suprugu Iltimu Karimovu. Odrezali su joj dugu kosu da bude ružnija. Armenci su moju djecu od 6 i 7 godina nabijali o betonski pod, i još uvijek od toga redovito imaju glavobolje. Tada su me Armenci odvojili od žena, bacili u podrum i počeli me grozno mučiti. Tukli su me tako jako da su mi slomili četiri lijeva rebra. Jedan Armenac mi je zabio nož u lijevo rame i izvukao ga iz prsa, zapalio je komad papira i spalio mi kosu, a zatim su me ponovno strpali u ćeliju. Tamo sam vidio svoju suprugu, djecu i druge muškarce i žene kako krvare i jauču.
Odvojili su me od obitelji 5. ožujka 1992. i zajedno s Husejnom i Elbrusom doveli u izolacijski dio pritvora u policijskoj postaji u Hankendiju. Tamo nas je pretukao Agadžanjan, načelnik policijske postaje u Askeranu. Pred našim su očima ubili sina Mammadalija, jednog od stanovnika Hodžalija. Tjedan dana kasnije doveli su druge stanovnike Hodžalija - Ganahata, Latifa Mammadova - oca Alifa Hadžijeva, Gajima, Gadima, Kamila Husejnova, Abulfata, Alija i njegovog sina Nabija. I tamo su nas mučili.
Mene i Kamila su 16. travnja 1992. doveli u mjesto koje se zove Hanbagi, u Hankendiju, gdje su nas Armenci zajedno s ruskim vojnicima 5 dana tukli, ponižavali i mučili.
U Erevan su nas doveli 20. travnja 1992., a nakon toga u Goris i Megri. Tamo su nas držali u podrumu, u kojem su nas redovito tukli i zlostavljali.
Mene i Kamila Husejnova su 24. srpnja 1992. doveli u Kubatlinski rajon, gdje su nas pustili. U svibnju su razmijenili članove moje obitelji kao zarobljenike.
Vid mi je vrlo slab zbog ozljeda koje sam pretrpio u zatočeništvu. Sada se liječim na Zavodu za očne bolesti.
Uz sve to, Armenci su pokrali svu moju imovinu.
Sahida Gurban Alakbarova:
U noći s 25. na 26. veljače 1992. započela je paljba na grad Hodžali, iz 3 smjera. Morali smo napustiti grad. Armenci su nas uzeli za taoce zajedno s 9 ljudi u području koje se zove Garagaja, pa su nas doveli u policijsku postaju u Askeranu. Na putu do tamo su nam uzeli sve dokumente, novac i nakit. Tamo je bilo oko 70 žena i djece. Armenci su odveli mlade djevojke i mučili ih. Jednog dana su htjeli odvesti moju 6-godišnju kćer. Nisam im dopustila da je odvedu pa su me počeli mučiti. Toga su dana ubili moju majku zbog njezine vjeroispovijesti. Moje sestre Mahmar Husejnova i Mahbuba Abišova, njezin sin Čingiz i kćer Činara te šogor Sohrab još uvijek se vode kao nestale osobe. Zajedno s još 70 ljudi razmijenjeni smo za dva armenska leša. Armenci su opljačkali našu kuću i pokrali svu našu imovinu nakon zauzimanja grada.
Adila Ali Nadžafova:
U noći s 25. na 26. veljače 1992. Armenci su zauzeli Hodžali pa smo bili prisiljeni napustiti grad. Bilo nas je 150-200. Pobjegli smo u šumu. Na nas je pucalo oko 200 naoružanih Armenaca, a među njima je bilo i ruskih vojnika. Oko 20 od 150-200 ljudi preživjelo je tu tešku paljbu. Armenci su nam oduzeli novac i nakit, kliještima su vadili zlatne zube, a ženama su čupali naušnice iz ušiju. I meni i mom ocu su izvadili zlatne zube. Svirepo su ubili suprugu, kćer, sina i zaručnicu našeg susjeda Džalala. Privezali su čovjeka koji se zvao Mušfig za auto i vukli ga tako po tlu pred našim očima. Lice mu je bilo razderano, a ruke slomljene. Vlastiti otac nije prepoznao njegovo tijelo. Nekoliko puta dnevno su nas strašno tukli. Među Armencima je bila žena po imenu Janna. Čak nas je i ona mučila. Nisu nam dali ni trunku vode, čak ni da jedemo snijeg.
Vugar Ali Nadžafov:
Armenci su oko 23 sata u noći s 25. na 26. veljače 1992. zauzeli Hodžali. U to smo vrijeme bili na aktivnoj dužnosti. Nakon što su nas opkolili, pokušali smo pobjeći u smjeru Agdama. Bilo nas je 60-70, a preživjelo je samo 20-30 ljudi. Armenci su nas okupili u jednoj kući i počeli mučiti. S nama je bio i mešketski Turčin iz Uzbekistana koji se zvao Ahmed. Vezali su mu ruke i noge i odrubili mu glavu. Zatim su me odveli u Hankendi. Tamo su me strpali u podrum, vezali mi ruke i počeli tući sve dok se nisam onesvijestio. Zagrijali su nož i žigosali mi noge. Imam mnoge ožiljke od uboda nožem. Nakon toga su me natjerali da pijem neke žute pilule. Sada znam što je to bilo. U braku sam 9 godina, a još uvijek nemam djece. Doživotno su nam zagorčali živote mučenjem, ne samo meni, već i mnogim mladim Azerbajdžancima poput mene. Od svih tih mučenja obolio sam od mentalnog poremećaja, često me bole bubrezi i jedva stojim na nogama. Armenci su nam opljačkali kuću, pokrali su nam imovinu, nakit i novac.
Etibar Ali Nadžafov:
Armenci su oko 23 sata u noći s 25. na 26. veljače 1992. napali Hodžali. U to smo vrijeme bili na aktivnoj dužnosti. Armenci su pucali na nas iz tenka rano ujutro, oko 4.00-5.00 sati. Onesvijestio sam se jer su me teško ranili. Kad sam došao k sebi, shvatio sam da je paljba prekinuta. Armenci su me zarobili zajedno s ostalim stanovnicima Hodžalija. Odveli su nas u izolacijski dio pritvora u postaji u Hankendiju, gdje su nas strahovito mučili. Desnu su mi nogu slomili udarajući je željeznom šipkom dugačkom jedan metar, nije ih bilo briga što sam bio teško ranjen u lijevu nogu. Kliještima su iščupali zlatne zube čovjeku koji se zvao Alasgar. Nije mogao podnijeti mučenje i te je noći umro. Mnogi ljudi su tamo umrli ne mogavši podnijeti mučenje. Armenci su opljačkali našu kuću i pokrali svu našu imovinu, nakit i novac nakon zauzimanja grada.
Ramil Bilman Alakbarov:
U noći s 25. na 26. veljače 1992. s roditeljima sam napustio svoj rodni grad Hodžali. Tada sam imao 12 godina. Napustili smo grad i pobjegli u šumu, u kojoj smo ostali 6 dana. Armenci su nas opkolili i počeli pucati. Ranili su me u lijevu nogu. Tamo sam na svoje oči vidio da su Armenci strijeljali 16 mladih ljudi i traktorom zgrnuli leševe u bunar. Armenci su nas uhvatili kada smo pokušali pobjeći u Agdam i okrutno pretukli mog oca. Ukrali su nam nakit i novac. Zatim su nas doveli na farmu u Agdamskom rajonu, gdje su nas držali 3 dana. Moji roditelji su mi vezali nogu u koju sam ranjen uzicom, pokušavajući zaustaviti krvarenje. Armenci su brutalno tukli taoce koje su tamo držali. Pustili su nas nakon 3 dana. Liječili su me u bolnici u Agdamu nakon povratka iz zarobljeništva, a na nozi sam imao 12 šavova. I dan danas patim zbog tih ozljeda. Još uvijek ne mogu normalno hodati. Moj otac boluje od bolesti bubrega i jetre zbog mučenja koje je preživio tijekom zarobljeništva.
Asja Mušur Bidzinova:
Prije sam živjela u Uzbekistanu. Utočište smo pronašli u Azerbajdžanu. Doselili smo se u Hodžali. Armenci su u noći s 25. na 26. veljače 1992. zauzeli Hodžali. Ljudi su počeli bježati u šumu. Sakrili smo se u podrum naše kuće. Armenci su upali u podrum i počeli pucati. I moj je suprug bio tamo. Ubili su ga. Kad sam htjela prići njegovom tijelu, Armenci su me udarili u leđa s cijevi puške. Na tom mjestu imam ožiljak. Odveli su 64 osobe, među kojima su bila i mala djeca, u Hankendi i tamo su ih držali 3 dana. Nisu nam dali ni krišku kruha za vrijeme zarobljeništva. Armenci su silovali mlade djevojke i redovito nas tukli.
Mahir Imran Halilov:
Armenci su u noći s 25. na 26. veljače 1992. napali Hodžali. Palili su kuće, ubijali nedužne ljude i pokrali svu našu imovinu. Pobjegli smo u šumu. Dan kasnije stigli smo do sela Abdal-Gulabli kod Agdama. Tamo nas je 30 armenskih vojnika opkolilo i zarobilo. Bio sam sa svekrom, svekrvom, suprugom, šogorom i moje dvije kćeri. Djeca su bila mlađa od godinu dana. Nakon što su nas uzeli za taoce, Armenci su nas okrutno pretukli i odveli u selo Dahraz u Askeranskom rajonu. Tamo su nas tjedan dana držali u podrumu. Bez obzira na to što je među nama bilo male djece, držali su nas na hladnoći, bez hrane i vode, te su nas tukli cijevima pušaka, šipkama i palicama. Do današnjeg dana patim zbog tih ozljeda. Pretrpio sam traumu glave i bolujem od poremećaja živčanog sustava. Armenci su opljačkali našu kuću nakon što smo pobjegli iz Hodžalija. Kada su nas zarobili i uzeli za taoce, ukrali su nam i novac. Pustili su nas 3. ožujka. Od Armenaca koji su nas mučili sjećam se samo Armena, koji je tukao zarobljenike palicama, cijevima pušaka i lopatama.
Dilšad Sadaj Gulijeva:
Armenci su u noći s 25. na 26. veljače 1992. zauzeli Hodžali. Ubijali su nedužne ljude, palili kuće i krali imovinu. Stanovnici Hodžalija koji su preživjeli pobjegli su u različitim smjerovima. Mi smo pobjegli u šumu i tamo se sakrili. Nakon 4 dana skrivanja u šumi kod Nahečivanlija, oko 30 armenskih vojnika nas je zarobilo i dovelo u armensko selo. Bilo je jako hladno. Natjerali su nas da pješačimo do tamo. Neki su ljudi umrli od hladnoće i gladi. Strpali su nas u podrum u tom armenskom selu i počeli okrutno premlaćivati. Tamo sam vlastitim očima vidjela kako strijeljaju 7-8 Azerbajdžanaca. Zatim su nas doveli u Askeran i strpali u zatvor. U tom smo zatvoru bili bez hrane i vode. Armenci su nas brutalno tukli i gasili zapaljene cigarete po tijelima muškaraca i žena. Oduzeli su nam novac i nakit. Uzeli su mi zlatnu ogrlicu, sat, prstenje i naušnice. Brutalno su nas pretukli kada smo počeli pružati otpor. Armenci su pokrali svu našu imovinu nakon što smo napustili Hodžali. Srušili su nam i kuću. Kad su nas zarobili, s nama su bila i moja dva šogora. Jedan od njih, Mikajil Zahid Gulijev, počinio je samoubojstvo. Armenci su drugog, Azada Zahida Gulijeva, uzeli za taoca i držali ga u zatočeništvu 28 dana. Razmijenili su me za armenske zarobljenike nakon što sam jedan dan bila zatočena u Askeranu.
Šahla Bahatur Safarova:
Bili smo prisiljeni napustiti Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Moj suprug, petero naše djece i ja skrivali smo se u šumi. Tamo su nas opkolili Armenci. Ranjena sam u lijevu ruku kod sela Nahečivanli. Nismo se mogli kretati te su nas zarobili. Armenci su nas odveli u Askeran, gdje su nas držali u policijskoj postaji. Nisu mi pružili nikakvu medicinsku pomoć unatoč tome što sam bila ranjena. Bilo je jako hladno. Držali su nas u prostoriji bez prozora, a čak nam nisu dali ni hrane. Nakon što smo pobjegli iz Hodžalija, Armenci su nam opljačkali kuću, pokrali naš nakit, novac i svu imovinu. Pustili su me dva dana nakon što su nas doveli u Askeran.
Azad Zahid Gulijev:
Pobjegli smo iz Hodžalija u noći s 25. na 26. veljače 1992. i krenuli prema šumi. Sa mnom su bili moj brat Mikajil, snaha Dilšad i bratić Asif. Mikajil je počinio samoubojstvo jer nije mogao zamisliti da ga Armenci zarobe. Uzeli su nas za taoce u blizini Nahečivanlija. Držali su me u zarobljeništvu u Nahečivanliju, Askeranu i Noragehu. Armenci su nas redovito tukli cijevima pušaka, nisu nam davali hrane, čak su gasili zapaljene cigarete po nama. Armenci su ustrijelili 8 Azerbajdžanaca dok sam bio u Nahečivanliju. Sjećam se inspektora Karena iz Askerana i inspektora Samvela iz Norageha. Tukli su i nemilosrdno mučili sve Azerbajdžance. Bio sam u zatočeništvu 14 dana, a onda su me pustili zajedno s ostalima.
Sattar Muhtar Agajev:
Iz Hodžalija smo otišli u noći s 25. na 26. veljače 1992. Tog dana sam bio na aktivnoj dužnosti. Nisam zatekao nikoga kada sam se vratio kući. Krenuo sam prema šumi i na putu sam sreo članove svoje obitelji. Bilo je vrlo hladno. Prešli smo rijeku Gargar, mokri do kože. Nosio sam svog desetogodišnjeg sina Vusala, i tako smo krenuli dalje. Moj sin nije mogao podnijeti hladnoću te je umro. Noge su mi se praktički smrzle i nisam se mogao kretati. U takvom stanju su mi prišla dva Armenaca. Pretukli su me i zarobili. Htio sam uzeti tijelo svog sina, ali oni su ga udarali nogama i nisu mi to dopustili. Držali su me u Dahrazu i Hankendiju dok sam bio zarobljenik. Kada su me držali u podrumu, pitali su me imam li sina koji je služio u nacionalnoj vojsci. Pokušao sam ih zavarati pa sam odgovorio da nemam. Tada su mi pokazali njegove dokumente, ali ni tada im nisam rekao ono što su htjeli čuti. Premlatili su me, a zatim su mi pokazali tijelo mog sina Zahida Agajeva, vojnika nacionalne vojske. Htio sam ga zagrliti, a tada su me tako okrutno pretukli da sam se onesvijestio. Kliještima su mi iščupali sve zube. Rane na mojim nogama počele su trunuti. Nisu me liječili. Pušten sam nakon 35 dana zatočeništva.
Sardar Sattar Agajev:
Otišli smo iz Hodžalija u noći s 25. na 26. veljače 1992. Zajedno s naoružanim braniteljima, pomagali smo civilima da napuste selo. Išli smo prema šumi. Odjednom je počeo napad.. Armenci su me odvojili od prijatelja i zarobili. Tako su me nemilosrdno tukli da sam se onesvijestio. Kad sam došao k sebi, shvatio sam da sam u kokošinjcu. Tamo me jedan Armenac počeo okrutno tući s cijevi puške. Najviše me udarao u glavu. Sve mi se smračilo pred očima te sam pao u nesvijest. Kada sam došao k sebi, bio sam okružen svojim rođacima u selu Abdal-Gulabli.
Sarvar Sattar Agajev:
Otišli smo iz Hodžalija u noći s 25. na 26. veljače 1992. Tada sam imao 12 godina. Bio sam sa svoja dva brata i majkom. U šumi smo proveli 2 dana bez hrane.
Kad je počela unakrsna paljba, odvojili su me od obitelji. Dvojica Armenaca su me zarobili i odveli u mjesto koje se zove Agbulag. Tamo su me okrutno pretukli. Pustili su me nakon što su mi cijeli dan prijetili. Bio sam uplašen i strašno nervozan. Zbog toga često imam napadaje panike, bolujem od mentalnog poremećaja i imam problema sa samokontrolom.
Kamil Dadaš Husejnov:
Napustili smo Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Tog sam dana bio na aktivnoj dužnosti. Teškom mukom sam stigao kući, ali tamo nije bilo nikoga. Pobjegao sam u šumu i tamo ostao 3 dana s ostalim stanovnicima Hodžalija. Bilo je jako hladno i maglovito. Zbog toga smo se izgubili. Htjeli smo otići u selo Abdal-Gulabli u Agdamskom rajonu. Međutim, greškom smo došli u selo Dahraz. Tamo je 50-60 armenskih vojnika pucalo na nas. Ubili su mnoge ljude. Zarobljen sam i odveden u izolacijski dio pritvora u Hankendiju. Sjećam se imena ljudi koji su bili zarobljeni sa mnom: Niftalin, Sattar, Samandar, Mahammed, Kamal, Ališ, Abulfat. Brutalno su nas tukli cijevima pušaka dok smo bili zarobljeni. Čak su dopustili civilima da nas tuku. Dobro se sjećam inspektora Felixa i Arthura koji su bili u izolacijskom dijelu. Zatim su nas odveli u Goris u Armeniji. Zatočili su me u policijskoj postaji u Erevanu. Tamo su me nemilosrdno mučili. Jedva da su nam dali koju trunku hrane. Šest mjeseci sam bio u zarobljeništvu. Nakon toga su nas razmijenili za armenske zarobljenike u Gubadliju. Imao sam strašne probleme sa želucem zbog mučenja, nakon svega toga sam morao na gastroenterostomiju. Nakon što su me pustili, saznao sam da su Armenci ubili moju 8-godišnju kćer Maral.
Rahila Rašid Hadžieva:
Armenci su zauzeli Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Palili su kuće, ubijali nedužne ljude i krali našu imovinu. Ljudi su bili prisiljeni napustiti svoje domove i pobjeći. Moj suprug Mustafajev Vidadi Šafa sudjelovao je u borbi. Služio je u dobrovoljačkom bataljunu. Nismo mogli napustiti svoju kuću. Moje kćeri Safajat i Ajšan, sin Taleh, šogorica Rahila i Alhanova obitelj - on je radio u policijskoj postaji u Hodžaliju - sakrili su se u kupaonici naše kuće. Padao je snijeg i bilo je vrlo hladno. Alhan je stigao u našu kuću oko 4.00-5.00 ujutro. Rekao je da su Armenci već zauzeli Hodžali. Armenci su upali u našu kuću i zarobili nas 26. veljače, oko 11 sati. Okrutno su nas tukli. Moja kćer Safajat je zapomagala i plakala: „Ne tucite mi mamu“. Jedan Armenac ju je zgrabio i bacio s drugog kata. Ozlijedila je koljeno. Tada su Armenci počeli tući Alhana. Rekao nam je da je moj suprug Vidadi ranjen u borbi te mu je dao streljivo da nas ubije kako nas Armenci ne bi zarobili. Alhan nas je molio da mu oprostimo što nije mogao to učiniti, a Armenci su ga pred nama nasmrt pretukli. Jedan je Armenac nekamo odveo njegovu suprugu. Odveli su njegova dva sina, zajedno s nama, u policijsku postaju u Askeranu. Prepoznao sam Ašota iz Šušukanda među Armencima koji su nas zarobili. Otac mu se zvao Ata. U Askeranu su nas držali tjedan dana. Tamo je bio jedan Azerbajdžanac čiji je nadimak bio Dumbaj. On sada živi u hostelu kod fakulteta 9 u Gandži. Odveli su ga i pretukli. Nakon što se vratio, rekao nam je da su mog supruga držali u podrumu i da su Armenci planirali ubiti nas tako da nas muče pred njim. Tada su me Armenci nekoliko puta pitali tko je taj čovjek. Nisam ništa odgovorila, a oni su me počeli mučiti. Zagrijali su šipku od čelika i pritisnuli je na mene. Nožem su mi izrezali lijevu ruku i gornju čeljust. Još uvijek imam ožiljke od toga. Kasnije sam saznala da je mog supruga Vidadija zajedno s još 4 Azerbajdžanca na groblje odveo Armenac čiji je 20-godišnji brat poginuo u bitci. Tamo im je odrubio glave na grobu svog brata.
Zarobili su i moju šogoricu Rahilu Šafu Mustafajevu. Imala je 25 godina. Armenci su nas silovali više puta. Tukli su nas cijevima pušaka i palicama. Nisu nam dali nimalo hrane. Čovjek pod imenom Karo bio jedan od tih Armenaca koji su nas mučili. Bio je najokrutniji od svih. Zarobljenicima je vezao ruke i noge te ih premlaćivao palicom. Gasio im je zapaljene cigarete po očima i različitim dijelovima tijela, a žene je i silovao. Uvijek je nosio vojnu uniformu. Armenci su nam oduzeli sav nakit, novac i dokumente. Moja šogorica Rahila teško se razboljela. Počela je krvariti zbog mučenja. Bilo je teško održati je na životu do kraja zatočeništva. Držali su nas na hladnoći i nisu nam dali hranu. Sva su mi djeca oboljela. Nakon 7 dana razmijenjeni smo za armenske zarobljenike. Nismo mogli spasiti živote moje šogorice Rahile i moje kćeri Šafajat, čak ni uz liječenje nakon što su nas pustili. Kćer mi je umrla u 22. godini života, a Ajšan i Taleh stalno su bolesni i njih uvijek mora nadzirati liječnik. I ja sam morala na operaciju. Često imam glavobolje zbog ozljede glave.
Elmira Isgandar Valijeva:
Armenci su zauzeli Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Palili su kuće i ubijali nedužne ljude. Jedva smo pobjegli u šumu, i tamo smo ostali 5 dana. Bilo je vrlo hladno. Jedva smo se kretali od hladnoće. U takvom su nas stanju zarobili i držali nekoliko dana u zarobljeništvu. Zatim su nas razmijenili za Armence. Brutalno su nas tukli palicama dok smo bili u Askeranu. Armenci su mi uzeli prsten, ogrlicu, naušnice i novac. Često imam glavobolje i bolujem od poremećaja živčanog sustava zbog ozljeda koje sam pretrpjela.
Gulojša Bahtijar Mammadova:
Napustili smo Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Pobjegla sam u šumu sa sinom Farhadom. U šumi smo bili 3 dana, ali su nas zarobili i uzeli za taoce u području Gilinbaga, a zatim su nas doveli u policijsku postaju u Askeranu. Tamo su nas držali 10 dana. Brutalno su nas tukli i nisu nam davali hranu; mučili su i silovali mnoge mlade žene. Tukli su nas palicama, željeznim šipkama i cijevima pušaka. Držali su me kao taoca 10 dana. Danas me grozno muče ozljede koje sam pretrpjela u zarobljeništvu. Preživjela sam ozljedu glave. Ne mogu spavati bez tableta za spavanje. Često imam jake glavobolje. Bolujem od bolesti bubrega, želuca i crijeva.
Sanam Hasan Abdullajeva:
U noći s 25. na 26. veljače 1992. napustila sam Hodžali zajedno s ocem, majkom, sestrama Hadidžom, Tazagul, Latafat, mojim kćerima Vusalom, Hajalom i nećakom Ruslanom. Pobjegli smo u šumu, gdje su mi umrli otac, majka i sestra Latafat. Ostali smo tamo 4 dana. Tada su nas Armenci uzeli za taoce kod sela Pirdžamal. Držali su nas u štali zajedno s oko 300 stanovnika Hodžalija. Naoružani Armenci ubili su Faiqa Alimammadova i Ismaila dok su nas držali kao zarobljenike. Armenci su nas mučili i tukli cijevima pušaka i palicama. Nisu nam dali nimalo hrane. Pustili su nas nakon jednog dana.
Farman Gazanfar Mammadov:
Armenci su zauzeli Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Bili smo prisiljeni napustiti svoj rodni kraj. Tada sam imao 10 godina. Pobjegao sam u šumu sa svojom majkom i ostalim civilima.
Morali smo ostati tamo na groznoj hladnoći i bez hrane čak 3 dana. Tada su nas Armenci uzeli za taoce. Teško su nas pretukli i doveli u policijsku postaju u Askeranu. U Askeranu su nas držali u ćeliji 10 dana. Tamo je bilo 20-30 ljudi. Zatvorski čuvari su nas svakog dana tukli šipkama od armaturnog čelika, a mlade žene su i silovali. Držali su nas u zatočeništvu bez hrane. Bio sam tek dijete, i kada sam plakao od straha, Armenci su me srušili na pod i mlatili nogama. Zbog toga sam obolio od bolesti bubrega. Pustili su nas nakon 10 dana. Otada pa sve do 1996. godine sam bio na liječenju. Armenci su nam opljačkali kuću i pokrali svu imovinu.
Sevil Mursal Abdulova:
Armenci su zauzeli Hodžali u noći s 25. na 26. veljače 1992. Pobjegla sam u šumu sa suprugom i naše troje djece. Armenci su nas opkolili. Počeli su pucati ciljajući u smjeru mjesta gdje se više ljudi skupljalo. Ranili su mog 12-godišnjeg sina Džejhuna i mene, a potom su nas odvojili od ostalih članova obitelji u blizini Agdama, u području koje se zove Garagaja. Tamo su nas dvojica naoružanih Armenaca uzeli za taoce. S nama je bila žena iz Hankendija koja se zvala Gulli te njezin sin. Ona je spalila sav svoj novac. Kada su Armenci to vidjeli, ubili su ih oboje. Iz torbe su mi uzeli novac i nakit. Doveli su nas u neku kuću u Hankendiju i tamo nas držali 3 dana. Vlasnik se zvao Sarkis. Njegov sin Karlen Ajrumjan bio je zatvoren u Azerbajdžanu. Kasnije su nas razmijenili za njega u Askeranu.
Fatma Hasan Zamanova:
Članovi moje obitelji razbježali su se na različite strane nakon zauzimanja Hodžalija u noći s 25. na 26. veljače 1992., a ja sam se sakrila u podrum koji je bio unaprijed pripremljen zaštitom od bombardiranja. Tamo je bilo oko 100 žena, muškaraca, starijih ljudi i djece. Kasnije su nas armenski i ruski vojnici pronašli i počeli tući cijevima pušaka, a zatim su nas potjerali iz podruma udarajući nas nogama. Kada sam vidjela mrtvo tijelo svog supruga, Novruza Gulua Zamanova, htjela sam mu prići, ali je to uočio jedan Armenac koji me udario nogom tako jako da sam pala. Odveli su nas u selo Mehdi. Tamo su svukli skupinu azerbajdžanskih vojnika i strijeljali ih, i to pred našim očima. Njihova su tijela sasjekli na komade koje su onda stavili jedan na drugog. Trudnicama su rezali trbuhe, vadili djecu iz njih, i na kraju pucali u njih tako da ih raskomadaju. Rekli su nam da neće dopustiti da Azerbajdžanke rađaju dječake jer će jednog dana doći naoružani i ubijati Armence. Ženama su stavljali staklene boce u utrobu, obarali ih pa preskakali, razbijali im boce o trbuhe i stavljali stare kaljače u utrobe. Djevojkama su rezali kosu da budu ružnije. Odabrali su 50 djevojaka koje su odveli da ih siluju. Armenci su svukli neke muškarce i pokušali ih natjerati na spolni odnos s njihovim kćerima, prijeteći da će im odrubiti glave ako odbiju. Ne sjećam se imena ljudi koji su nas mučili. One koji su preživjeli doveli su u podrum građevine u Khankendiju koja mi nije bila poznata. Tamo su nas nastavili mučiti. Pustili su me krajem ožujka 1992.
Šahnaz Jusif Behbudova:
Hodžali je zauzet u noći s 25. na 26. veljače 1992. S nama su tada bili moj svekar Šura Pašajev i svekrva Kubra Pašajeva. Nakon što smo prešli rijeku Gargar, pobjegli smo u šumu u blizini sela Nahečivanli zajedno s našom djecom pa smo krenuli prema Agdamu. Kada smo stigli do groblja na području između Agdama i Askerana, Armenci su nas opkolili i počeli pucati. Svi su ljudi počeli bježati u različitim smjerovima. Bilo je oko 100 žena, djece i starijih ljudi iz grada. Armenci su ubili mog supruga Elšana Šuru Pašajeva i svekra Šuru Pašajeva, kao i mnoge druge ljude. Postrojili su ljude koji su preživjeli napad blizu korita rijeke, a onda su počeli bacati granate. Ranjavanje je preživjelo samo devet muškaraca koji su uspjeli pobjeći do jame. Moja je svekrva Kubra ranjena u lijevu ruku s 2 metka, a meci su meni okrznuli nogu. Naši susjedi Elbrus, Islam, Vugar, Gulnaz, Surayya (kasnije je preminula) su preživjeli. Armenci su nas ponovno postrojili, tada su nas počeli udarati raznim predmetima i zlostavljati, a zatim su nas strpali u podrum policijske postaje u Askeranu.
Tamo su držali muškarce odvojeno od žena. U našoj ćeliji bilo je 40-50 ranjenih žena i djece. Mučenje je bilo užasno. Rezali su ženama ruke, nosove i uši, nisu nam dali ni hrane ni vode, djeca su plakala, a ranjenici jaukali. Armenci su ponekad dolazili u našu ćeliju i odvodili lijepe, mlade žene. Znali smo da su ih silovali nakon što su se vratile. Čula sam da neke djevojke još nisu pustili. Tukli su majke djevojaka koje su htjele ići sa svojim kćerima dok se nisu onesvijestile. Armenci su nam uzeli sav nakit. Sva ta mučenja nastavila su se do sljedećeg dana. Vratili su nas na azerbajdžansku stranu u večernjim satima 27. veljače 1992.